Već par dana pucam po šavovima. Ne znam što bi prije napravila i di bi se prije okrenula. Sve se preokrenulo. Bila sam ona koja je školi rješavala kao ništa…čak mi nije bilo posebno stalo do nje…a sada? Sad to više nisam ona ja. Većinu mog dana zaokupi učenje. Nemam slobodnog vremena za sebe. A da ne govorim o stresu u školi. Dva tjedna prekrcana ispitima. Ne znam hoću li moći sve to izdržati. Ne znam niti zašto osjećam toliki pritisak.Ovo više nisam ja. Stvari koje bi prije napravila sada mi se čine tako djetinjaste. Ne prepoznajem samu sebe… Odrastanje?
×××
Izvana djelujem kao čvrsta, stabilna osoba. Osoba koju ništa ne tangira i koja je osjetljiva na malo stvari. Zapita li se itko što se krije u meni? Što zapravo skriva moje lice? Maleno djevojče, uplašenih očiju koje se boji kročiti u svijet. Sve to izgleda tako jednostavno, ali nije. Ne mogu. Sve se u meni lomi. Svakom njihovom krivom riječju nešto u meni krcne. Nije puno ali je ogromno. Svako krckanje stvara sve veći procijep. Krv prodire iz dubine. Pokušavam ga spojiti… ne ide. I kad bi znali koliko mene to zapravo boli, ponašali bi se isto. Jer takav je život.
×××
Gradim kulu od karata. Svakim danom nova karta. Netko zapuhne, opet slažem. Slažem stalno dok ne postane čvrsto. Kad zapuhne, da kula ostane. Da se ponosno uzdigne i prkosi svemu. Ali nedostaje jedna, posljednja karta. Karta koja će upotpuniti i učvrstiti kulu od karata – as srce.
Suvišno je napominjati da sam ta kula ja. Bez obzira na moje negiranje, ova zadnja karta mi užasno fali. Opet se ponavljam ali kad mi jednostavno fale zagrljaji, poljupci, držanje za ruke, pogledi… sitnice. Koliko god nijekao to, čovjek nije potpun bez svoje druge polovice. Bila ona kratkotrajna ili za cijeli život – bitno da je tu. Ali moje nema. Sve je zapravo u čekanju, strpljenju i nadi. Ali moje čekanje je već predugo, strpljenje pri kraju a nada blijedi. Ma koliko god se trudila da se na to ne obazirem, ne mogu. Kad ti nešto fali, onda to uvijek osjećaš. Reklo mi je moje sunce „Doći će…jednom.“. Da…jednom. To je ključna riječ.
Kad se meni, po mom dobrom starom običaju, mora sviđat netko nedostižan, netko savršen, ili netko tko živi 1000 km daleko od mene. Kad se jednom navikneš na takve stvari više te ništa ne može iznenaditi.
Problem je i moja zahtjevnost. Ali ne želim niti neću smanjivati svoje kriterije. Zašto bi se zadovoljavala s kretenom koji nema pameti u glavi, nikakvih ambicija, koji ne zna složit rečenicu…? Zašto bi se zadovoljavala s kretenom koji zna samo slinit za curama i šlatat ih? Hoću jednog pametnog, ambicioznog, iskrenog, duhovitog dečka… Zar stvarno tražim previše? A uostalom, zašto bi se on zadovoljio s nekim kao što sam ja?!
×××
U nekim sam trenucima puna samopouzdanja, a u nekima totalno padnem. Kao sada, npr. Smatram da nisam dovoljno lijepa, da imam previše kilograma, ovo – ono… bla bla… Ne sumnjam ja u svoje umne niti ikakve druge sposobnosti, ali budimo realni, tko u današnjem svijetu gleda pamet i karakter?! Da… a sutra ću si možda bit najljepša na svijetu… Sve ovisi.
×××
Neki ljudi polako blijede iz mog života. Nesvjesno. Odlaze. A baš te osobe mi trebaju. Baš njih želim u životu. Ali ništa…odlaze. Iako kažu da su tu. Svi mi ponekad samo nestanemo… Ponekad je i treptaj oka predug da bi imali vremena to spriječiti…


… Kad krila leptira pokrenu jednu domino - pločicu, cijeli svijet se okrene…