Valentinovo…dan ljubavi…Sorry što ne stvaljam smailiće...,blog.dnevnik.hr/shukica" />
…Moj osmjeh na licu, nikad veći bio nije…
…Srce u mojim grudima, nikad gorilo od ljubavi nije…
…kao danas…
…Odlučila sam da plakat neću, stisla sam zube i odglumila sreću…
…Ali, to dugo tajalo nije…
…Što je bilo; bilo je, nikad više isto neće biti…
…Naivna kao toga danas nikad nisam bila, a što je najgore; isto sam ponovila…
………
Dan je prekrasan!
Sunce sije kao ljeti, svugdje se čuje cvrkut ptica…Upravo dolazim sa igrališta moje maldosti; Doma mladih…
Pa da vam ispraičam što je sve danas bilo…
Prva dva sata sam imala povijest koju trenutno jaaaako volim jer sam dobila dvije petice! Bravo ja! Nakon toga sam na velikom odmoru uganula prst (koji je trenutno veličine bundeve…), UŽAS! Tako me boli, arghhh!
Pitala sam profu da me pusti s nastave jer nisam mogla pisati, pa sam otišla do Čine. Tamo su bili Šule i Trevor. Posjetili smo Činu jer je “bolestan”. Malo smo se nacerile, ali meni je bila muka što sam uopće došla. Naime, Šule se ponaša kao kreten prema meni (ne zna više ni pozdraviti, gotovo uopće ne pričamo, totalno me ignorira…), a i Čina se retardirano prema meni počeo ponašati (vjerojatno samo danas, ali s obzirom na “životna iskustva” ne želim previše biti u to sigurna…)
Otišli smo od Čine na medijsku (ja nisam trebala doći, ali me Mile nagovorila)
Ispalo je da se povodom dana zaljubljenih organizira mala predstava, te smo ju otišli pogletati umijesto medijske.
Cure iz sedmih razreda su recitirale pjesme Dobriše Cesarića uz pratnju klavira.
Mislila sam zaspati od dosade i pobjeći doma, ali sam odlučila (opet Mile nagovorila) pogledati. Počele su recitacije, a klavir je svirao. Odjednom su mi u glavi počeli odzvanjati stihovi pjesama, a glazba koju sam čula bila je pozadina u glavi…
Sjetila sam se “starih dana” i osobe do koje mi je (i dan danas) stalo.
Pustila sam suzu…Nisam marila za nikoga…
Pustila sam drugu suzu…Pogledala sam pored sebe i vidjela Ivu kako govori; “Šuky, nemoj…” Obrisala sam suze…Pribrala sam se. Zatim sam vidjela Mile kako “pušta suze”. Opet sam ga se sjetila…
………………
Nakon priredbe, Mile i ja, otišle smo se šetati (Campetto- Omladinsko- škola- parkić-
Ulica- Dom mladih). Pričale smo o ljubavi i ljudima do kojih nam je stalo. Ona također ima tihu patnji koju , kako bi se reklo, voli više od života. A ja…ja ga pak stvarno volim više od života…
Dotakle smo se teme prijatelja i shvatile kako ljudi, za koje smo mislili da im je stalo do nas, zapravo nije (ne želim imenovati)… Te smo zaključile sa jednu (nekoć jako blisku) osobu živciram. Milsim, to je jedino razumno objašnjenje za takvo ponašanje...šmrc...
Tu sam se malo zamislila, shvatila sam da je to istina…tužno; ali istinito…
…………….
Morale smo doma, još jednom sam pogledala igralište Doma mladih i shvatila kako jako brzo mijenjam prijatelje, da se ispravim, upoznajem nove.
Ali, nikad stare ne zaboravljam…
……………..
Stavila sam slušalice na uši, upalila iPod, te je sam od sebe počeo svirati;
"...I´m the son of range and love,
the jesus of Suburbia…”
Sjetila sam se nekoga…i opet pustla suzu…pa još jednu….pa još jednu…
Vaša
Šukica
