25.02.2007., nedjelja

napokon se budim zašto su ljudi tako opsjednuti završetkom? uvijek je najbitniji taj kraj, kako sve završava... kad gledamo film, radnja može biti odlična, glumačka postava vrhunska, ali ako nam se kraj ne svidi, cijeli doživljaj pada u vodu. isto tako i s knjigom... na kraju knjige, postavimo si pitanje: 'a kakve veze ima sve ovo ako je tako glup kraj?' ne znam zašto je to tako... u biti, trebao bi biti podjednako važan i sadržaj, jer on je u biti sve. ... nekako se u njemu javlja više različitih emocija nego na kraju... bez njega nema ničega. ali, eto, nekako uvijek je sve u kraju. on ostavi najjači utisak. nakon njega, cijela sam priča izgleda drugačije. jer sad možete povezivati sve i bolje razumjeti nečije postupke ili barem vidjeti iz jednog drugog kuta, kad niste više dio toga, da i najmanje sitnice mogu značiti jako puno. nekad je najbolje da se cijela situacija okrene naglo, da vas uhvati nespremne. zašto, pitate? zato što onda nemate vremena za bespotrebna analiziranja kojima bi najvjerojatnije došli do nekog bolnog zaključka, koji uopće ne mora biti istina. kad se situacija promjeni odjedanput, zauzeti ste reagiranjem na nju i jednostavno zaboravite tražiti uzrok i posljedicu svega toga. nalazim se u novom položaju i krećem ispočetka. naravno, s određenom količinom želje, ludosti i opreza. baš onako kako samo ja znam. dobro je što je ovako kako je, jer tko zna kako bi sve završilo kasnije... prošla sam kroz galeriju raspoloženja... sad napokon hladne glave mogu reći da se dobro osjećam. nekako... svježe. jer koliko god nešto bilo lijepo, za mene, nije ljepše od slobode. vraćam se u stari štimung, iz kojeg sam davno pobjegla... ni sama ne znam zašto... činilo mi se previše monotono, valjda. ... svima nam je nekad potrebna promjena. učinila sam da bude zanimljivo i stvorila sam si izazov, sada uzimam sve to sa sobom i nastavljam tamo gdje sam stala, s radoznalošću u glavi i nemirnim duhom u srcu. daj, završimo sa pričom šteta bi bila da ne čujemo kraj. čuj, to zvone tvoje riječi, k'o hod po staklu sa bosim stopama nek' je psovki, nek' je suza bit ću svoja, neću se pretvarati jer napokon se budim iz sna pa sam tužna ni zbog čega i ne mogu prešutjet' jer znam ti nisi onaj kojeg trebam.

- 14:34 - Komentari (21) - Isprintaj - #

15.02.2007., četvrtak

želim post vezan uz valentinovo? nikako. samo jedan dio mene... koji nema veze s datumima i danima... ne morate komentirati... ovo je nešto na što ne očekujem apsolutno nikakav komentar. u biti, bilo bi fora da za promjenu ne komentirate ništa. samo pročitajte, ako baš imate želju, i gotovo. možda vas podsjeti na nešto... možda potakne... a možda ništa od toga. tebi, koji me znaš nasmijati, naljutiti i natjerati da na trenutke zaboravim sve i da ti se prepustim. gledaš me ozbiljan a u očima ti divlji sjaj što li misliš, da mi je znati... tvoje hladne ruke leže tu kraj mene i ne žele se pomaknuti... ta maska koju imaš, jednom će izbljedjeti hoćeš li me onda iskreno zagrliti? bez riječi, u tišini, stisnuti me uz sebe i ne pitati kasnije što osjećam znaš da ne volim govoriti to na glas. mogla bih ti možda, šapnuti na uho dok spavaš da me ne čuješ da se ujutro ničega ne sjećaš... jer strah me je, da ćeš odjednom samo otići... ne želim to. ostani ovdje... ima još toliko toga što ne znaš o meni. one male sitnice koje ne zna svatko... želim da ih upoznaš. želim da me vidiš ujutro kad se tek probudim... da se svađamo oko josipe lisac... da se napijemo jednom skupa, sami... želim tvoje ruke na sebi... ... no ne znam što ti želiš.

- 23:05 - Komentari (24) - Isprintaj - #

03.02.2007., subota

kada započne bal dogodilo se nešto. nešto čemu se nisam nadala. pozitivno, u svakom slučaju, samo... iznenadila sam se. bilo je jako iznenadno. odjednom. znate, jedna od onih iznenađenja koja vam se dogode jednom u petsto godina? e, to. možda će to što sam dobila imati neke loše strane i možda će na kraju ostaviti loše posljedice i ružna sjećanja... ali nije me briga. razmišljala sam o tome... i u biti, ne čini se onako kako ja inače vidim takve stvari. čini se nekako... lijepo. i ludo istovremeno. i to je upravo ono što mi se sviđa. volim tu nepredvidljivost. i spremna sam napraviti sve da ne zaboravim ovo što sada osjećam. jer... ponekad samu sebe, u strahu, ohladim. i možda ubijem nešto što bi moglo biti dobro. ... al', da budem iskrena... nikad nisam našla razloga da to ne radim. uvijek bih znala odmah ocijeniti ima li nešto zanimljivo što bi mi moglo privući pažnju... i možda bi se činilo zanimljivo neko kratko vrijeme... ali kasnije... vidjela bih u biti da nema ničega posebnog. bilo je zanimljivog i drugačijeg, ali ne na onakav način koji mene bi mene ostavio, u neku ruku, zadivljenu i znatiželjnu. sada mogu reći da se upravo to dešava... u mojoj glavi tisuće različitih pitanja i odgovora plešu svoj ples, a tijelo gori... možda ćete sada pomisliti da točno znate o čemu pišem. možda ste u pravu. a možda i ne... na kraju krajeva, to nije ni bitno. htjela sam samo prenijeti ono što mislim ovdje... i mislim da sam uspjela... samo... imam osjećaj kao da još nešto fali... ah, da. što drugo, nego pjesma. ... zavedi me, na ljubav me podsjeti ja ne pamtim što znači voljeti trebaš mi sad i nemoj me izdati, neću više čekati... zavedi me, s tobom ću trajati ja nisam led, al' teško me dobiti lomi se noć, klizimo sad kroz mrak samnom moraš biti jak... promijeni me, na ljubav me podsjeti osjeti me, jer dobro je voljeti lomi se noć, klizimo sad kroz mrak priđi bliže gubim zrak...

- 18:21 - Komentari (20) - Isprintaj - #