zašto su ljudi tako opsjednuti završetkom? uvijek je najbitniji taj kraj, kako sve završava... kad gledamo film, radnja može biti odlična, glumačka postava vrhunska, ali ako nam se kraj ne svidi, cijeli doživljaj pada u vodu. isto tako i s knjigom... na kraju knjige, postavimo si pitanje: 'a kakve veze ima sve ovo ako je tako glup kraj?' ne znam zašto je to tako... u biti, trebao bi biti podjednako važan i sadržaj, jer on je u biti sve. ... nekako se u njemu javlja više različitih emocija nego na kraju... bez njega nema ničega. ali, eto, nekako uvijek je sve u kraju. on ostavi najjači utisak. nakon njega, cijela sam priča izgleda drugačije. jer sad možete povezivati sve i bolje razumjeti nečije postupke ili barem vidjeti iz jednog drugog kuta, kad niste više dio toga, da i najmanje sitnice mogu značiti jako puno.
nekad je najbolje da se cijela situacija okrene naglo, da vas uhvati nespremne. zašto, pitate? zato što onda nemate vremena za bespotrebna analiziranja kojima bi najvjerojatnije došli do nekog bolnog zaključka, koji uopće ne mora biti istina. kad se situacija promjeni odjedanput, zauzeti ste reagiranjem na nju i jednostavno zaboravite tražiti uzrok i posljedicu svega toga.
nalazim se u novom položaju i krećem ispočetka. naravno, s određenom količinom želje, ludosti i opreza. baš onako kako samo ja znam. dobro je što je ovako kako je, jer tko zna kako bi sve završilo kasnije... prošla sam kroz galeriju raspoloženja... sad napokon hladne glave mogu reći da se dobro osjećam. nekako... svježe. jer koliko god nešto bilo lijepo, za mene, nije ljepše od slobode.
vraćam se u stari štimung, iz kojeg sam davno pobjegla... ni sama ne znam zašto... činilo mi se previše monotono, valjda. ... svima nam je nekad potrebna promjena. učinila sam da bude zanimljivo i stvorila sam si izazov, sada uzimam sve to sa sobom i nastavljam tamo gdje sam stala, s radoznalošću u glavi i nemirnim duhom u srcu.
daj, završimo sa pričom
šteta bi bila da ne čujemo kraj.
čuj, to zvone tvoje riječi,
k'o hod po staklu sa bosim stopama
nek' je psovki, nek' je suza
bit ću svoja, neću se pretvarati
jer napokon se budim iz sna
pa sam tužna ni zbog čega
i ne mogu prešutjet' jer znam
ti nisi onaj kojeg trebam.
Post je objavljen 25.02.2007. u 14:34 sati.