Na putu za Rajski Grad

Dok sunce prži svom svojom snagom, do mene dopire blagi miris soli... I mora... Bijelo žalo polako ponire u plavetnilo i stapa se sa njim...
Prvi dodir s vodom... Tako hladnom, a ipak privlačnom... Valovi lagano udaraju o moje listove... Gledam ljude koji drhte zajedno sa mnom u plićaku, a zatim pogledam prema Braču i pučini... Modrina me opija... Ohrabrena i puna želje da što prije zaronim, napravim još par koraka... Savršenstvo... Hladna voda svud oko mene... Brzo otplivam dalje, napuštam buku koja dolazi s plaže... 10, 20, 30 m od obale... Samo plivam dok ne osjetim umor u ramenima... Više mi nije hladno... Ližem sol sa svojih usana, promatram kako sunce blješti na mom mokrom i tamnom ramenu... Nikad do sad nije bilo ovako lijepo i izlječujuće ovo moje more, ove godine nosi neku posebnu čaroliju u sebi koju mi prenosi kad god zaronim...
Zato sad brzo zaranjam... I dok plivam prema dolje um mi je potpuno čist, ne razmišljam o ničem osim o tome kako je lijep osjećaj biti sam u gluhim dubinama, bez ikog u blizini, samo s morem koje me drži u svom krilu i vuče svojom ljepotom sve više i više dolje... Plivam ravno, a svud oko mene samo plavetnilo... Pogledam gore i vidim sunce koje se jedva probija kroz tu masu vode... Ne, površina me ne privlači, ljepše je u ovoj hladnoj modrini koja se trudi vratiti me onom svijetu... Ali, ja to odbijam... Sve je tu ljepše... tiše... mirnije... Gotovo mogu čuti kako tiho i nježno svira klavir i ispunjava mi tijelo mirom sa svakom novom notom...
Nekoć bi me bilo strah, bojala bih se gušenja, utapanja, smrti... Ne bih niti otvarala oči, niti zaronila ovako duboko jer bih imala napadaje panike i tek sad vidim što sam propuštala sve ove godine...
Strahovi da... Iracionalni strahovi... Konačno se uspijevam osloboditi i tih okova... More koje mi je nekoć predstavljalo opasnost, sad mi je najprivlačnije na čitavom svijetu... Mjesto gdje sam konačno slobodna i sama... Pod njim se osjećam snažno i neranjivo, kao da nitko ne može do mene... Ja sam nedodirljiva, samo more je tu kraj mene, da me uljulja u san u svojim dubinama...

Feel the sun on your face,
No one else can feel it for you…

Da, uistinu, ko bi reka da ću svoju novu životnu filozofiju pronać u reklami za neki šampon, regenerator ili šta li već? Mislite da san pukla? Heh, da mi je znat šta tek misle ljudi koji me vide svaki dan da spavam u busu, sidin na podu na hodniku u školi ili na stanici u srid grada ili kako se igram po dvorištu s 3 crne mačke, a usput i pričam s njima i smijem se ko luda??
Yeap, nije me briga, više me nije briga... Ono... Lansiram odjeba na tone... Dobri stari TBF
Šta se događa? Ništa, ama baš ništa... Samo nastojin pronać vlastiti duševni mir... Da, dobro ste pročitali... I zašto sad onda ovo pišen kad san rekla da neću nikad više...? Eto tako... jer me jedna osoba živcira i ometa mi chi pa se moran ipak negdi otrest
I ne, ne mogu toj osobi to reć u facu jer se pravin da mi nije stalo jer ipak mi ta osoba ništa u životu ne znači i nije mi ni stalo do nje... Zašto me onda živcira? E ne znan ni ja sama... Valjda me nervira cila situacija zbog koje se ja osjećan glupača iako nemam razloga za to... Neću ovde ulazit u analize... Iako me nervira šta nikad neću doznat rješenje tog misterija... Aaaaaaaaaaaaaaaaa ispalit ću, maajke mi...
Srića samo šta je muzika raspaljena do kraja pa me ovaj vokal malo umiruje... Ala brale, sad ću se i rasplakat na ovu pismu... Ma ne znate koja je... Osim jednog čovika, al on će reć da je to pisma za plačljivce... Da, naravno, ja sam to uvik bila i uvik ću ostat... I opet cvilin i u ovom postu, iako san čvrsto odlučila da to više nikad neću na ovin stranicama...
Ma ništa, zaboravite... Ako ko ovo pročita, nek zanemari... Sutra će valjda koji pametniji post doć na red... Je, eto, vraćan se skroz skroz... Iden sad malo obić blogove pa se čujemo...