Gdje cvijeće uvijek raste. Tražim se. Tražim se po mračnim šumama i prljavim puteljcima. Tražim se po livadama, bankama, hodnicima bolnica i knjižnicama. Tražim svoje tragove, nešto što sam za sobom ostavila kako bih se prepoznala. Jeftine majice? Ne. Elektronički uređaji? Ne. Stara boja kose? Ne. Pratim svoj miris. Prošlogodišnji miris. Mirišim na naivnost, ali naivno ne znanje, naivnu sreću. Odišem nekim osjećajem lakoće. Sada sam puno teža, previše puna svega toga. Prije sam lakše hodala, lakše prolazila zrakom, kiša je bila blaža, vjetar donosio svježinu ne hladnoću. Tražim se i po dubokim jamama. Čini mi se da tamo čujem svoj uzvik, ali ne želim povjerovati da sam se sakrila tamo. To je zbilja opasno mjesto za igranje skrivača. Tražim se u knjigama i crtežima. U slikama, gdje se prepoznajem i sjetim sebe, ali se ne vratim. Tražim se u filmovima i predstavama ali to zapravo nisam ja već bijeg od same sebe. Tražim ljude koji su me znali. Za neke tek tada shvatim da me zapravo ne znaju, jer misle da sam to i dalje ja. Drugi mi pričaju o mojoj nadobudnosti i pozitivi kojom sam zračila, ali koju je odnio hladan, ne svjež, vjetar 23. prosinca. 23. prosinca, kao u pjesmi. Sjetim se tada sebe i drugačijeg pogleda na sve stvari oko sebe. Sjetim se svih gadosti kojih sam puna. Odustanem od igre skrivača jer ovakva ja ne zaslužuje upoznati mene. |
Defending myself from reality.
Možda je bolje da ne vidim Važno je...
Važno je imati nekoga uz sebe. Credits Design: murderscene Base Code: x Picture: x |