Dokle seže prag naše tolerancije
|
Nakon skoro godinu dana pasivnog sudjelovanja na blogu, odlučih i ja napisati prvi post. Godinama skupljane frustracije odlučih baciti na 'papir'. Sinoćnji malonoćni razgovor s prijateljicom me naveo na današnju temu. Razgovarasmo nas dvije dokle seže prag naše tolerancije kad su muškarci u pitanju. Obje smo u dugogodišnjim zajednicama s našim dragim polovicama. Da li pod utjecajem medija, filmova i raznih ženskih časopisa previše idealiziramo pojam ljubavi, zajedništva i veze? Da li previše inzistiramo na sitnim znakovima pažnje i romantici i time btw dovodimo naše muškarce do ludila. A s druge strane zanemarujemo stvari koje su bitnije od večere uz svijeće i situacije kad su nas iznenadili na sasvim nepredviđene i neočekivane načine, i bili uz nas kad je stvarno bilo potrebno. Koliko često smo se zapitale kako naša prijateljica trpi onog idiota od svog muža? Istovremeno primajući jednake komentare od onih koji se smatraju pozvanima suditi o našoj vezi. I dođosmo do zaključka da svi imamo svoj križ. Svatko u vezi tolerira ono što smatra da može. Neke od nas su u stanju tolerirati nevjeru, neke život s njegovom mamom, neke tko zna što drugo. Ali budimo iskreni, svi, ali baš svi, nešto trpimo za dobrobit naše male dvospolne zajednice. Samo je pitanje tko je u stanju što tolerirati i tko na kojem polju može učiniti kompromis. |