Ja u zadnje vrijeme puno radim te često gladujem oko 12.00 jer mi se ne ide u dućan. Također, svaki put kad napišem rečenicu koja počinje sa "Ja", pomislim da je to moj podsvjesni egoizam izašao na vidjelo.
Sve manje i manje mi treba da pređem na introvertirano.
A istina je, pišem samo o sebi. Ne pišem, recimo, o dnevnim događajima, ili prijateljima, ili tako to. Ipak su to samo projekcije na mene, pa mogu tak i tak srezati posrednika i pričati direktno o sebi. Na primjer, mogu pisati o tome kako sam jučer upoznao neke ljude na poslu i bili smo na ručku u Zagorju pa smo pričali i smijali se. Ipak, ja se baš nisam uključivao u razgovor. A što sam zapravo rekao?
Rekao sam da mi je posao postao život (zašto bi inače govorio o njemu), dakle, tražim druge izlaze u životu (posao), a opet ne snalazim se dobro u tim drugim izlazima (nisam se uključivao) zbog nesređenosti prethodnih životnih putova.
Moj tekst na tu temu bi zvučao egzistencijalistički i uzvišeno. Čemu to, oh, čemu? To svođenje dnevnih događaja na proste višekratnike stvarno mi nije puno pomoglo u životu. A možda i je.
Majko mila, koji egoizam. "Ipak su to samo projekcije na mene" kažem gore ja. I tako ja živim svoj život ljudi moji. Imaš mene, i projekcije na mene. I onda gledam taj filmić projiciran na moju unutrašnjost. Ali ja znam da je to samo filmić, pa ni ne pokušavam govoriti sa likovima na platnu, nijesam lud.
U slijedećem broju recenzija filma!
|
