gramzljivi prokletnici predobrih namjera
utorak, 25.08.2009.
pukla ko kokica
evo prvo posta koji sam htjela objaviti još prošli tjedan al sam ga našrajbala na papir i ne stigla prepisati, a nakon njega slijede friški događaji.
prošlotjedno stanje:
..i tako dok čitam drugu knjigu Lane Biondić, stižem do poglavlja u kojem spominje lov na najpoželjnijeg hrvatskog neženju.
tko je kvragu najpoželjniji hrvatski neženja? mladi Todorić, netko od naših nogometaša, poznatih šatro bogatih i uspješnih kvazi poduzetnika?
jbg, da me netko danas na ulici anketira po tom pitanju ne znam što bih im odgovorila, vjerojatno bih rekla da je to moj dragi. iako smo više dvije godine skupa i živimo zajedno već 10 mjeseci, još uvijek nisam dobila prsten na ruku. nije da mi je najbitnija stvar na svijetu u ovom trenutku, ali dok ja doma izigravam očajnu kućanicu koja nema čak ni para, na burzi je zbog odbjeglog premijera i ostalih nesposobnjakovića koji nas vode u propast, hoće li me moj najpoželjniji hrvatski neženja zamijeniti mlađom?
možda nekom koja ne kuka o gubitku posla, nedostatku para i koja se nije zdebljala 10 kila u zadnjih godinu i pol?
do slijedeće inspiracije odoh ja poplaćati račune, kupiti škare za obrezivanje ruža u pevec, vratit se doma i skuhati ručak!
i eto novog stanja danas nekoliko dana kasnije:
obrezala sam ruže, pocvikala obraslu brajdu, izgrebla se sva na trnje od ruža, i u nedjelju doživjela potpuni emocionalni slom!
naime u nedjelju većinu dana (do 4 popodne) sam provela u krevete ridajući zato kaj sam doma, ne mogu nać posao (preko 50 poslanih molbi u zadnja dva mjeseca i ni jednog odgovora), u svemu tome uspjela sam nekako staviti doručak na stol (bilo već narezaka od prethodne večeri u frižideru), i nabrzaka mu sklepat ručak da bi se potom vratila ridati u krevet. A sve to zbog toga je besposličarim doma, a nude mi samo akviziciju, prodaju preparata, herbalife-a, i slične pizdarije, za koje prvo moraš uložit pare da bi eventualno mogao neš zaraditi, a ja pare nemam!
No, prošo je i taj slom živaca, recimo da sam bolje, i dalje tražim posao, gutam knjige iz knjižnice, peglam, čistim, pospremam, peglam, kuham, čistim, kuham, buljim u televiziju… počela bum peglat ljudima veš za pare, počela bum peć kolače za pare, samo da ne umirem od brige kaj nemam posao! Iako je peglanje u ove vruće dane nepodnošljivo, jer stajanje iznad užarene pegle na +35 bez klime nije nimalo primamljivo.
E, a sad idem speć palačinke jer mi je frendica javila da dolazi s dragim iza 9, kad ju izbace iz šoping centra, jerbo ga ide opustošiti, i da, ona ima posao, a ja nemam. Dobila ga je prek špage (meni to nikak ni dan danas ne uspijeva) i ima veću plaću sa sss, nego kaj sam ja imala sa vss dok sam imala posao (soma i pol veću). I vozi novi auto (već 4 po redu) je joj ga je tata kupio, iako tvrdi da je na kredit (moj meni to nažalost ne može priuštiti jer je u invalidskoj penziji i uz to rinta na zemlji da bi mama mogla prodat koji sir da plate režije na kraju mjeseca jer je i njezina plaća jadna), dok se ja ponosno vozim u svojoj 20 godina staroj limenoj ljubimici.
Nego, kak ste mi vi ljudi?
