Ogromna crvena ruža rasla je u vrtu. Pomno je pratila sve s visoka. Nikada nije dopuštala malom maslačku da se obrani od njene sjene. Zazivao je maslačak neumorno vjetar no čuo je samo glasan smijeh ruže. Kako nije mogao osjetiti svu toplinu sunca sve više je savijao svoju stabljiku prema zemlji. Skrivao je svoju divnu žutu boju među svojim listovima. Kao da se sramio nečega.
'' Hej žuti!'' viknuo je mrav u prolazu između trave i zemljanog puta. Maslačak ga je ignorirao. Vjerovao je da je nedostatak sunca ozbiljno naštetilo njegovim žutim laticama. ''Znam da me čuješ! Spusti se još malo dole da ti nešto šapnem.'' bio je uporan mrav. Maslačak je provirio kroz svoje listove. Mrav mu se činio kao mala spodoba od povjerenja. '' No hajde reci kad si već zapeo.'' trudio se ostati nezainteresiran. '' Hajde se spusti do zemlje i podigni me u visine, Dogovorio sam čajanku sa pčelom. Tebe smatramo savršenim za naš mali izlet.'' smijao se radosno mrav već podižući nožice u zrak. Maslačku je počelo biti toplo oko srca. Malo je protresao svoje listove i pružio mravu siguran uspon do njegovih latica. Mrav je zadovoljno trljao ruke te legao na najširu, po njemu, laticu na maslačku. Vidjevši sve što se odvijalo dole ruža postane ljubomorna. Kako to da mali maslačak je savršen za dvoje malih stvorenja, a ona tako uzvišena i crvena nije. Odluči ruža spustiti se do zemlje kako bi ukrala svu ljepotu koju maslačak ima. Spuštala se skroz dok nije zapela za ogradu. Kako se spustila tako je sunce nakon dugo vremena obasjalo maslačka i cijeli vrt. '' Hahahah znao sam!'' mrav je ponovno zadovoljno trljao ruke. Maslačak ga je morao ignorirati. Toplina ga je natjerala da se uspravi i ponosno vine svoje listove u zrak. No mrav se nije htio predati. '' Danima sam promatrao tebe i ružu. Naučio sam da taština može biti velika slabost '' ponosno je uzdahnuo još jednom gledajući maslačka te se polako počeo udaljavati krečući se prema gustoj travi...
