Šetnjica
24.01.2005., ponedjeljak
Priče o Ulici, jedan
|
"Umro je deda Alija", kazaše mi prije neki dan moji banditi iz Ulice, ozbiljnih faca, ali gušeći se od smijeha u sebi. Deda Alija je u stvari zezancija na dida Iliju, jednog od mnoštva zanimljivih karaktera Ulice, kao i predvodnika jedne od triju generacija koje su dugo godina bile vrlo relevantni faktor u životu Ulice: starci, njihova odrasla djeca i mulci. Sama Ulica je smještena na samom uglu jednog od uglednijih splitskih kvartova, ali pošto je po duhu i još koječemu drugome odskakala od samoga kvarta, ona se uvijek spominjala odvojeno od kvarta u kvartovskim razgovorima. Dakle, "kvart i Ulica"... Ulica se sastojala od 3 nebodera i ostatka jedne polusrušene stare kuće, kućni brojevi su bili raspoređeni na slijedeći način: 2a, 2b, 13 i 13, to jest jedan od nebodera i stara kuća su imale isti broj, što je nebrojeno puta zadavalo glavobolje vozilima Hitne pomoći. Početak i kraj ulice, dakle, ostatak brojeva nije postojao, prema ljudima od struke – nikada. Sredinom devedesetih, u tijeku preimenovanja ulica, Grad Split se htio pobrinuti da ispravi tu smiješnu zabunu (ime ulice nije bilo problematično, ostala je kakva jest) i želio nam je pripojiti niz zgrada iz neposredne blizine, kako bi zajedno s nama tvorile cjelinu. Sve bi to bilo u redu i ispravno, da nismo čuli od samih stanara tih novih zgrada kako glasno razmišljaju: ma gdje ćeš s njima, pa to je luda ulica, njih svi znaju po otkačenom glasu. Navodno je čak pokrenuta peticija kako bi se spriječio ulazak u ime naše ulice. To nismo nikad provjerili, sada su dio nas, svima su nam brojevi promijenjeni i izgledamo kao prava normalna ulica, od 1 do neznamkoliko. Kako to valjda biva, svako želi biti poseban barem u nečemu u pubertetu, pa smo mi dijelom i radi toga pokrenuli sve naše zajedničke snage da se smijeh i bjesomučne maratonske zezancije razglase što dalje u svijetu. Dakle, dijelom radi hormona, a dijelom i radi bistrih mladih očiju koje su intuitivno nepogriješivo "njušile" da se iza maski sređenih obitelji više srednje klase uglavnom visoko obrazovanih roditelja i njegovane djece, naziru probljesci "ludila", ne baš čistih likova, međusobnih odnosa itd. Na kraju se ovo pokazalo točnim jer, budući smješteni ispred vojne luke Lora, bili smo primorani provesti veći dio početka rata u zajedničkom skloništu, gdje su skriveni dijelovi susjedovih karaktera izlazili na površinu. Smijeha nikada dosta, izvor je bio nepresušan. Najveća satisfakcija je bila što smo mi kao grupa još sredinom osamdesetih krali ključeve od podruma i istraživali njegove skrivene mračne labirinte, uredili si jednu sobicu u kojoj smo prezimljavali i, uz smijeh, muziku i karte, maštali o tome da "zamisli, počne rat i svi se ovi luđaci iz zgrade spuste ovdje kod nas u podrum, buahahaha..." Za par godina uistinu je tako i bilo – buahahaha... Policajci koji su nas čuvali se nisu mogli načuditi gdje su došli: zgrada je već izrešetana rafalima teških mitraljeza iz Lore, svira uzbuna za zračnu opasnost, a ljudi umjesto da uđu u podrum izlaze ispred zgrade, na brisani prostor i na puškomet JNA rezervistima, kako bi pogledom tražili avione... Policajci su ubrzano "zarađivali" sijede dlake na glavi, ne znajući kako nam dokazati da to NIJE zdravo. I, naravno, kako bi odsvirao kraj uzbune, svi bi se vratili izvana i otišli u – sklonište, kako bi prokomentirali najnovija događanja i popili kavu... Jedna od legendarnijih sličica je bila miješanje betona za popravak stepenica koje su vodile u podrum pod reflektorima ispred vojarne, dok je čitava Hrvatska bila u mraku i pod zračnom opasnošću. Jer – bili smo lijeni prekidati posao sada, kad smo se jedva nagovorili da počnemo. Policajci su žvakali svoje kape od muke... Dalje, prilikom jednog žešćeg puškaranja u neposrednoj blizini, jedan je dobro poznat lik srednjih godina, Jere JelTako, pripit krenuo van iz skloništa. Njegova je žena trčala za njim i očajno vikala: Di ćeš, jesi lud?, na što je on hrabro odgovorio: Vidiš li da iđu naši s tenkoviman! pokazujući u smjeru slučajno parkiranog građevinskog kamiona koji je bio okrenut u smjeru Lore. Unutar skloništa je također bilo živo i veselo, počevši od predsjednika Kućnog savjeta koji je, kao bivše Dijete cvijeća, predložio svojim usporenim i pretjerano blagim glasićem da djeca "opituraju hodnike ulaza do u visini ramena sa crtežima cvijeća kako bi nam bilo ljepše"; preko plašenja staraca koji su zamotani u deke slušali radio na način da bi se mi obukli u JNA šinjele i partizanske kape i iskakali pred njih u polutami sa noževima, pjevajući četničke pjesme. Napravila bi se strka i vika, mi bi odmah isčeznuli u neki neosvijetljeni dio podruma, brzo skinuli to sa sebe i dotrčali pitati baku je li sve u redu... U prvim danima rata u podrumu, naređeno je čišćenje svog odloženog materijala iz podruma, kako bi bilo mjesta za sve ljude da se sklone. Uigranom akcijom, zajebancijom i spletom (ne)sretnih okolnosti, u smeću je završio i novi, neotpakirani stroj za pranje rublja!!! Vlasnik je bio užasno bijesan na sve nas, no nije smio ništa reći jer jednostavno nije odnio vrijedne stvari iz podruma do zadanog roka. A bio je tu, u pitanju je samo bila njegova arogancija. I tako, uz realne događaje, naša je specijalnost bila i ostala pretjerivanje, tako da su se priče uvećavale na N-tu potenciju i tako ostajale memorirane u glavama ljudi iz udaljenih kvartova od kojih su neki čak dolazili provoditi čitavo ljeto s nama, od jutra do večeri, svakog dana, puna 3 mjeseca ljetnih praznika. Izgleda da smo bili zanimljivi. A suivre... |
- 16:16 - Stvarno? (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||