|
Hodajući ulicom ubrao sam s drveta crvenu trešnju. „Trešnja!“ Rekoh, možda čak i suviše glasno te ju, osvrćući se, počeh stavljati u usta. Samo trenutak prije nego bi je sažvakao prijetih kako po njoj gmiže gorki katepilar. Vrisnuo sam u panici!
Od toga danasvaka moja kretnja postala je isprekidana, ispersjecana sumnjom, izlomljena strahovima. Život mi je postao trzava panika, stalni strah od vlastitih naglih pokreta. Jednoga dana, kada je sve to već postalo previše odlučih potražiti znakovitog sirotog ribara za kojeg se pričalo da ima dar koji bi mogao pružiti ujednačenost mojoj isprekidanosti. Pronaći ga nije bilo teško, živio je u jedinoj primorskoj avliji ovoga kontinentalnoga grada. Pokucah mu na vrata koja nije imao a on se istog trenutka oglasio osorim glasom kao da me očekivao, a najavio se nisam. Bijaše to vitalan starac oronula izgleda; krpao je mrežu u tišini. Objasnio sam mu svoju nevolju a on mi je samo odgovorio da moram gol sjesti u uplakani žbunj nakon čega me je onim istim osorim glasom zamolio da odem. Pošto nisam znao ništa o tome žbunju, niti sam imao ideje gdje bi mogao biti, odlučio sam ga potražiti onako kako to inače radim: ravno pa desno. Nakon izvjesnog puta shvatio sam da se moj smjer desno istrošio te sam pogledao oko sebe. Našao sam se u mutnoj močvari i, iskreno da kažem, nisam znao zašto sam bos, no to se činilo sasvim prikladno za ovo mjesto. Počeo sam razgrtati raslinje koje je tu raslo i ubrzo sam, krvavih nogu od trstike, naišao na proplanak u čijem je središtu bio grm obasut suzama. Pošao sam do grma te ga zapitao, iz pristojnosti, mogu li se izliječiti od svoga nedostatka liježući u njega gol. Na moje pitanje odgovoreno je šutnjom. Skinuo sam sa svoga tijela svu odjeću te nag sjeo u grm, pazeći da ga ne oštetim.
Uz jedan nagli trzaj neviđene žestine moje je trzanje zauvjek nestalo, a stalni strah je prestao. Kličući od sreće otrčao sam, još uvijek nag, do one iste kobne trešnje. Našao sam onoga katepilara i polizao ga. Bio je sladak
|
