|
Sjedim.
Izdišem, dugačko i duboko udišem, punim plućima. Blago je zapeklo no nema veze. Ne dišem i gledam. Svijet lagano postaje onako neopisiv kao što to inače biva u ovakvim situacijama. Izdišem i udišem zraka. Svijet je sve više pomaknut a tijelo mi postaje prekriveno sitnim i toplim iglicama koje me ubadaju u kožu. Izdišem te opet udišem dugačko ali ovaj put ipak malo kraće. Predajem staklenu aparaturu drugome u ruke pošto je njegov svijet prikladniji za takve stvari.
Izdišem i zatvaram oči.
Na kratko je crno kao i inače no ubrzo poprima boju sve više nalik na crvenu. U isto vrijeme mi počinje nestajati glava od vrha prema dolje. Kako se crvena boja bliži narančastoj glava mi u potpunosti nestaje. Prelijevanje boja se nastavlja prema nekakvoj nijansi žute i ruke mi počinju nestajati i ja tonem u dubinu no osjetim nešto po leđima. Zapeo sam o koru drveta kada jer sam krenuo leći.
Otvaram oči
Svijet je tako tanak i zbijen. Netko mi je nešto rekao u glavi dok sam u isto vrijeme vidio osobu koja je tu došla samnom te je o njoj to nešto u mojoj glavi govorilo. Postao je nešto poput police ili kuta u svijetu koji je izgledao kao da ga nešto pritišće i sa strane neba i sa strane zemlje te ga čini mnogo užim nego inače. Bilo je to prilično intenzivno tako da sam naglas izražavao svoje čuđenje. No to je bilo sasvim zanemareno i nebitno, barem u mojoj glavi. Odjednom sam poznavao toga čovjeka, poznavao sam ga kao da ga oduvjek znam, kao da smo zajedno u osnovnu školu išli. Čak je i izgledao drugačije, sasvim drugačije nego kad smo došli tu. Pogledao sam u pod i travke koje su rasle iz pijeska su bile poredane nekakvim strogim rasporedom.
Ustao sam pošto se svijet opet proširio. No osoba koja je samnom došla je mi je i dalje bila nevjerojatno poznata, više nego što zaista je. Sve je još uvijek bilo blago čudno.
Intenzivno je i čudno to što se dogodilo no zanima me što bi bilo da nisam zapeo o koru drveta kada sam počeo nestajati.
I usput da kažem da je ovo 100. post na ovome blogu.
|
