|
Sjedim. Pišući ovaj post pogledi mi polagano lete kroz otvoren prozor. Staklo dijelo šporko od sunčanog odsjaja daju poseban ših. Pogled seže kroz stabla do mora,beskrajnog plavetnila. Mirnog.
Sunčan je dan sunčane zrake lijepo obasjavaju moje lice.
Pišem.
Kava mi se polagano hladi. Svaki dim otpuhujem lagano od lica. Uzimam gutljaj. Lijepa je crn,gorka kao život.
Kao život kojeg živimo iz dana u dan. Gorka je poput laži koje nam svakodnevno paraju srce kao što brodica para mirno more. Stvara udare u nama, nemir kao što brodica stvara valove na mirnom moru. Polagano patimo.
Ubija nas iznutra. Ljudska zloća.
Ne možemo ništa učiniti da se toga riješimo. Da više nepatimo,da prebolimo. Da nas ne ubija. Nema nam spasa. Ljudski rod polagano uništava sam sebe. Neće nas uništiti tehnološka dostignuća, niti nepovoljni prirodni uvjeti. Uništiti ćemo se sami. Odletjet ćemo odavde kao papirnati avion kad ga vjetar digne. Leti pa padne. Ko visoko leti nisko pada. Svi mi mislimo da smo visoko,nosevima paramo nebo kao da nam niko nije ravan. To nije istina. Nismo sami! S nama su osjećaji,srce,duša,svakodnevni nemiri koji nas prate,a mi ? Što snama? Da li uopće razmišljamo? Dali želimo da nam bude bolje)
NE!
Ne želimo to jer da želimo ne bi se tako ponašali.
Ispijam još jedan gutljaj kave. Sad je već hladnija. Pogled polagano distancira na putu od mora do ekrana. Prsti sami pišu,više ih niti nepratim. Samo je u glavi želja da se nešto promjeni. Da odlučim kojim putem krenuti u životu.
Oće li mi Bog pomoći. Ima li Boga? Kako vjerovati? Tolike zavjere su u ovom svijetu. Ljudi više neznaju kome da vjeruju,kome da se obrate u koga imaju povjerenja. Dali nam je suđeno vjerovati? Dali nam je suđeno prepustiti svoju dušu u ovaj tako hladan svijet.
Udahniti zraka, nastaviti dalje bez da se osvrnemo na stvari koje su prošle!
NE!
Nemožemo tako. Tako uništavamo sebe. Uništavamo one oko nas,zaboravljamo na sve. Nemožemo ići dalje bez da se osvrnemo. Da pogledamo što smo napravili,gdje pogriješili. Jer mi smo ljudska bića od krvi i mesa. Možemo pogriješiti. Ali pogrješke nam se gledaju. Za jednu sitnicu patit možemo cijeli život!
Čovjek nije ne pogriješiv to moramo svatiti ali nemožemo. Svaku sitnicu koju nam drugi načine nažao primamo srcu. Boli nas! A mi ?! Što kad mi to napravimo? Što kad mi pogrješimo? NIje nas briga tad. Tad se ne osvrćemo,a trebali bi. Trebamo pokušati ispraviti svoje pogreške. Tribamo učit na njima.
Ispijam opet gutljaj kave. Oči sad sežu na ekran. Boli me ovo što pišem. Ovo što sam u postu ispisala zato jer znam da je većina toga istina. Možda ne sve,ali velika većina je,zar ne?
ZAR NE?
Priznajte sami sebi. Jel makar pola ovog istina. Možete li pogrješiti... Hm...pogledajte sebe pa sudite drugima zar ne...teško je to! Teško je tako gledati na svijet jer to boli. Boli zar ne! Al nikog nije briga svi se prave da ne boli,a poznata rečenica nam kazuje:
ČOVJEČE PAZI DA NEIDEŠ MALEN ISPOD ZVIJEZDA!
|
