Angel's kiss

Nedavno sam se uvjerila da se ljudima nesmije slijepo vjerovati. Da je nekad jako loše biti otvoren.
Ja sam često preotvoreno posebno prema ljudima koji su mi ili ta koje mislim da su mi prijatelji. Mrzim kad me neko izda. Kad glumi da je nešto što nije.

Jednoj osobi za koju sam mislila da mi je prijateljica dokazala je suprotno. Često je govorila moje stvari okolo i još k tome ih malo tako da se izrazim začinila sočnim sitnicama da bi sve ispalo još gore. Sad se samo bojim oće li reći što više,oće li reći neke stvari za koje želim da ostanu duboko zakopane. Znam da nije dobro lagati i da sam se možda koji put uvalila u nešto što stvarno nisam trebala,ali opet vjerovala sam toj osobi,čak i više nego onima koji su mi bili puno bliže nego ona.
Mnogi su mi o njoj dovorili loše. Da je dvolično,lažljivica i slično ali nisam vjerovala.

Nekad čovjek nezna ko govori istinu a ko laže. Nekad je teško prihvatiti ono loše dok se to ne dogodi na tvojoj vlastitoj koži. Zar ne?




Sad više neznam dali se trebam otvoriti nekome,dali ga smijem pustiti da zaviri
u moju dušu
u moje osjećaje
u moju tugu
u moju sreću
u moju nesreću
u meni najdraže
u nešto lijepo
u nešto ružno

Kakva sam ja osoba uopće? Dali sam svjesna sama sebe. Svoje sreće svojih strahova?
Bojim se života! Bojim se da ću se razočarati u sebe, u one sebi najbliže, u sreću, u Boga!