Bolonjski proces, društvene znanosti i socijalna pozicija sveučilišta u vremenu neoliberalnog kapitalizma; objavljujemo prvi dio skice za kritičku refleksiju našeg suradnika Hajrudina Hromadžića: "Sveučilište postaje tek jedan od subjekata korporativnog kapitalizma. To bitno utiče na promjene u samom karakteru sveučilišnog obrazovanja i sveučilišne institucije, čineći sveučilište mjestom produkcije kontroliranog, određenog broja stručnih kadrova jasno definiranog profila, ovisno o potrebama i zahtjevima tržišta."
Piše Hajrudin Hromadžić. Prenijeto s H-Alter
Dr. Hajrudin Hromadžić, autor ovoga mini-feljtona, asistent je na smjeru Medijski studiji na Institutum Studiorum Humanitatis (Fakultet za postdiplomski studij humanistike) u Ljubljani. Bolonjski proces je kompleksan, višedesetljećni projekt od najveće važnosti u hijerarhiji šireg procesa europske integracije, koji ima težinu značenja ne samo u edukacijskom, već i u općem socijalno-kulturnom, političkom, ali i ekonomskom kontekstu, kako na globalnoj europskoj, tako i na razini pojedinačnih nacionalnih država. Shodno tome, kritički osvrt o ovoj problematici se naprosto nameće.
Ciljevi Bolonjskog procesa
Službeni dokumenti svjedoče da su ministri za visoko školstvo iz dvadeset i devet europskih zemalja potpisali tzv. Bolonjsku deklaraciju u mjesecu lipnju 1999. godine u Bologni, kojom su zacrtane organizacijske i strukturne promjene, kao i smjernice razvoja europskog visokog školstva do 2010. godine. U najkraćem, postavljen je opći zajednički cilj: uz istovremeno puno uvažavanje različitosti u nacionalnim sistemima obrazovanja i sveučilišne autonomije, zajedničkim sudjelovanjem izgraditi otvoren i konkurentan europski visokoškolski prostor do 2010. godine, što bi europskim studentima i diplomantima omogućilo nesmetano slobodno kretanje, sudjelovanje i zapošljavanje unutar tako uspostavljene, otvorene europske sveučilišne strukture, a koja bi kao takva istovremeno bila privlačna i zanimljiva i za neeuropske studente.
Konkretnije, naznačeno je nekoliko ključnih, tzv. bolonjskih ciljeva:
• uspostavljanje sistema lako prepoznatljivih i za poređenje mogućih diplomskih razina;
• organizacija studija na principu dva, odnosno tri nivoa: dodiplomskom, koji bi uključivao i dosadašnji magistarski studij po principu 4+1 ili 3+2, već ovisno o odluci pojedinačnih fakulteta, te postdiplomskom (doktorski studij, tri godine);
• uvođenje kreditnog sistema (ECTS) prilikom vrednovanja studijskih obaveza;
• podticanje mobilnosti studenata, akademskog i administrativnog osoblja;
• unaprjeđenje europskog sudjelovanja u osiguravanju kvalitete visokog školstva;
• unaprjeđenje europske dimenzije u visokom školstvu.
Kasnijim Berlinskim komunikeom iz 2003 godine, ovim su ishodišnim bolonjskim ciljevima pridodani i neki novi: aktivno učešće visokoškolskih zavoda, učitelja i studenata u bolonjskom procesu, kao i sudjelovanje studenata u upravljanju, određivanju razvojnih smjernica i unaprjeđenju visokog školstva, potom promocija koncepta tzv. učenja kroz cijeli život, te izgradnja dvaju temeljnih preduvjeta za realizaciju društva znanja: europski visokoškolski prostor i europski istraživački prostor. Nešto kasnije ćemo većinu ovih ciljeva, na razini njihove sadržajne, ali i diskurzivne manifestnosti, kritički osvijetliti.
Bolonjski proces, naravno, predstavlja realizaciju projekta sa jednim dužim povijesnim kontinuitetom. Tako su njegove osnove zapisane već u Magna Charta Universitatum, potpisanoj u Bologni 18. rujna 1988., u čast jubileja devetstogodišnjice najstarijeg europskog sveučilišta. U njoj su postavljena neka temeljna načela poslanstva sveučilišta, prije svega njegova autonomnost. Drugi značajan moment na putu realizacije Bolonjskog procesa bila je tzv. Lisabonska konvencija iz 1997. godine – konvencija o priznavanju visokoškolskih kvalifikacija u Europskoj regiji. Njoj je uslijedila tzv. Sorbonska deklaracija, realizirana u Parizu godinu dana nakon Lisabona, koja je označila kao prioritet harmonizaciju europskog visokoškolskog sistema. U godinama nakon konačnog potpisa Bolonjske deklaracije 19. lipnja 1999, uslijedio je cijeli niz događaja koji su na različite načine predstavljali djelomičnu reviziju i nadopunu deklaracije: Konvencija europskih visokoškolskih zavoda u Salamanci 29. i 30. ožujka 2001., Studentska deklaracija iz Göteborga 25. ožujka iste godine, Pariški komunike 19. svibnja 2001., Graška deklaracija srpnja 2003., već spomenuti Berlinski komunike, te kao posljednji do sada, Bergenski komunike iz svibnja 2005.
Promjena paradigme univerziteta
Kao glavni principi i načela na kojima je zasnovana Bolonjska deklaracija najčešće se navode neki od već spomenutih, uglavnom kvalitativnih kriterija kao što su mobilnost svih akademskih kadrova bez dodatnih administrativnih procedura i zapleta, jedinstven kreditno-akreditacijski sistem ocjenjivanja koji potom omogućava direktnu certifikaciju i priznavanje diploma bez dosadašnjeg principa nostrifikacije, lakši pristup tržištu rada, podizanje kvalitete studija, akademska konkurentnost, itd. No, ako za sada pustimo po strani svu problematičnost ovakve apriorne i nekritičke glorifikacije najnovije i u posljednja tri, četiri desetljeća zasigurno najznačajnije i najkrupnije promjene u ustroju sistema visokoškolskog obrazovanja i transformacije institucije sveučilišta u Europi, izvjesni su i neki povijesni faktori unutar ovog konteksta. Prije svega, činjenica je da se sa Bolonjskim procesom mijenja sama paradigma sveučilišta koja je zadnje značajne i temeljne promjene doživjela početkom 19. stoljeća sa Humboltovim konceptom, često imenovanim i kao model elitnog sveučilišta. To bi u najkraćem označavalo udaljavanje od principa klasične europske tradicionalne akademske kulture koja je u Europi, naravno kroz različite manifestne forme, prisutna već duže od devetsto godina, te preuzimanje svojevrsnog američkog modela u organizaciji sistema studijskih programa, simboliziranog i preko uvođenja spomenutog principa kreditnog bodovanja (ECTS) prilikom valorizacije studijskih obaveza.
Ne treba posebice naglašavati kako ova dimenzija amerikanizacije europskog sveučilišta upravo odgovara i ide u prilog američkim sveučilištima koji se u posljednje vrijeme susreću sa ozbiljnim problemom smanjenja broja upisa stranih studenata, što je vjerojatno djelomična posljedica američke vanjske politike u zadnjih nekoliko godina i sve negativnijeg imidža kojeg ta država uživa u ostatku svijeta. Model valorizacije studentskih obaveza preko principa bodovanja, kao i opća tržišna orijentacija u novoj organizaciji europske sveučilišne institucije, svakako idu na ruku američkim sveučilištima koji će na taj način moći lakše pridobivati poslijediplomske studente iz Europe. Znamo da je uvoz mozgova iz inozemstva, znači i iz Europe, već desetljećima jedan od ključnih elemenata za napredak američkog društva i države.
Protiv autonomije
Zagovornici teza o nužnosti sprovođenja nabrojanih promjena unutar novog ustroja europske sveučilišne institucije najčešće naglašavaju argumente poput neophodnosti direktnog uključivanja sveučilišta kao aktivnog subjekta u širu društveno-ekonomsku strukturu, neminovnost njegovog povezivanja sa ekonomsko-tržišnim čimbenicima, agresivnije poslanstvo sveučilišta u službi općeg društvenog razvoja, odnosno jača interakcija sa njegovom širom okolinom… Ukratko, zagovaranje intencije silaska sveučilišta sa povlaštenog i distanciranog pijedestala znanja – akademske kule slonovače, te njegovo aktivno uključivanje u rješavanja problema u domenu živuće društvene problematike. Lako je uočiti neizrečenu, ali vidljivu činjenicu da ovakva recepcija sveučlišne institucije istovremeno jasno aludira i na određeni oblik kapitalizacije sveučilišta, njegove promjene u smjeru transformacije ka još jednom, značajnom subjektu u polju tržišne ekonomije. Već na toj elementarnoj razini razumijevanja ove problematike postane očito da je takav naglasak u direktnoj suprotnosti s, istina tradicionalnim, ali dokazano nužnim i temeljnim principom funkcioniranja sveučilišta – njegovom autonomnošću. Jer, autonomnost fakulteta je uistinu označavala primarno, makar koliko to nerealno i utopijski zvučalo, političku autonomnost, što je sve u osnovici uključivalo i onu temeljnu i ključnu dimenziju – ekonomsku autonomnost, autonomnost u odnosu spram tržišno-kapitalističkih, znači gospodarstveno-funkcionalnih zakonitosti u ustroju društva. Takav oblik tradicionalne autonomnosti sveučilišta je bio moguć kroz minimum funkcioniranja stabilne socijalne države, koja je izgrađena u nizu zapadnoeuropskih država u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata.
Tržišni kontekst
Prethodnim rečenicama smo već zacrtali rubni okvir kritičkog pristupa ovoj problematici. Aktualan proces odumiranja socijalne države, odnosno njena transformacija u tek administrativno-birokratski agens neoliberalnog kapitalističkog tržišta i multinacionalnih korporacija kao primarnih subjekata tog istog tržišta po američkom modelu, a sve u svrhu održanja ekonomske kompetentnosti Europske unije u globalnoj tržišnoj utrci sa SAD-om, Japanom i sve prisutnijima Kinom i Indijom, posljedično vodi transformaciji svih društvenih aktera, pa i sveučilišta. Institucija sveučilišta postaje time tek jedan od subjekata korporativnog kapitalizma, njegov aktivan član na društvenoj strukturi organiziranoj na načelima i normama djelovanja tržišnih mehanizama. Sve to bitno utječe i na promjene u samom karakteru sveučilišnog obrazovanja i sveučilišne institucije, čineći sveučilište mjestom produkcije kontroliranog, određenog broja stručnih kadrova jasno definiranog profila, ovisno o potrebama i zahtjevima tržišta. Pritom tako hvaljen i naglašavan argument o iznova omogućenoj fleksibilnosti i akademskoj mobilnosti njenih kadrova, simptomatično i simbolički podsjeća na ekonomske, neoliberalno-kapitalističke ambicije o permanentno pospješenom i nezaustavljivom akceleracijskom protoku investicijskog kapitala velikih multinacionalnih tvrtki…
No, prije nastavka refleksije učinaka Bolonjskog procesa, još jedan kratak osvrt na njegov povijesni kontekst koji se na kritiku nadovezuje. Naime, često se od zagovornika načela Bolonjske deklaracije može čuti mišljenje po kojem će ovaj tranzicijski proces najmanje jednako, ako ne i više, odrediti karakter sveučilišne zajednice kao što su to učinili studentski pokreti svibanj '68. Međutim, razlike između svibnja '68 i Bolonjskog procesa su vrlo lako uočljive. Dok su studentski pokreti iz 1968. godine zaista predstavljali određeni oblik globalne revolucije (SAD + Europa), koja je nastala iz revolta spram tadašnjeg opće društvenog i političkog stanja, te je kao takav svibanj '68 zaista izborio određene značajne promjene, među drugim i u ustroju do tada poprilično konzervativne instutucije sveučilišta, uspjevši mu dodijeliti autonomniju poziciju u društvenoj strukturi, promjene koje nastaju Bolonjskom deklaracijom potpuno su drukčijeg tipa. U tom je kontekstu Bolonjski proces, u nekom temeljnijem smislu, zapravo prije kontrarevolucionaran i nikako ne revolucionaran, upravo iz razloga jer instituciju sveučilišta prilagođava zakonitostima tržišnog, korporativnog kapitalizma i njegove funkcionalne logike, čime je sveučilištu oduzeto njegovo temeljno poslanstvo – autonomnost na osnovama znanstveno-argumentacijski utemeljene kritičke misli društva. Ali, nije li akademska institucija sveučilišta, između ostalog, nastala upravo iz potrebe i želje da bi kvalificirani pojedinci, znanstvenici mogli bezbjedno zauzeti kritičke stavove iz kojih bi, na kraju krajeva, mogla profitirati čitava zajednica kroz refleksivan prikaz njenog aktualnog stanja?
Umjesto toga se danas, a Bolonjski proces je svojevrsna dosadašnja kruna tog trenda, naglašavaju neki drugi prioritetni ciljevi koji su uokvireni i vođeni logikom ustroja znanosti kao tržišno-aplikativne vrijednosti. Pritom je, kao što je to prethodno već rečeno, sveučilište tek primjer institucije tvorničkog tipa: u precizno određenim vremenskim razmacima producirati točno ograničen broj specijalista jasno definiranog profila. No, stvari nikako ne mogu biti tek na taj način simplificirane. Ukoliko je, gledano kroz prizmu tržišne računice, potpuno logično da industrija može najviše profitirati iz svježih znanja i originalnih ideja mladog, 26-godišnjeg doktora biomedicine ili informatike, potom je nešto takvo teže, odnosno potpuno nerealno, očekivati od intelektualca/intelektualke iz domena društvenih znanosti, humanistike ili filozofije, čiji obrazovni profil neminovno uključuje, ma koliko to moglo zvučati anahronistički, odnosno tradicionalistički, i određenu iskustvenu dob.
Bolonjski proces, društvene znanosti i socijalna pozicija sveučilišta u vremenu neoliberalnog kapitalizma: U odnosu prema društvenim znanostima, Bolonjski proces i Bolonjska deklaracija svojevrsni su trojanski konj. Oni su virus, proizveden u paktu znanstvene politike i neoliberalnog kapitalizma, koji znanosti latentno uvjetuje bezuvjetno prihvaćanje logike projektantske misaonosti i tako ključno nagriza osovinu angažirane društvene kritike.
Piše Hajrudin Hromadžić
Već prema tradiciji i uvriježenim pristupima, humanistika, filozofija i društvene znanosti predstavljaju mjesto klasičnog, intelektualno- kritičkog modela misaonosti u društvenom sistemu. Odumiruća paradigma socijalne države im je najčešće dodjeljivala mjesto na margini, bile su prvi Drugi u društvenoj strukturi. Takvo državno i društveno uređenje je, ne zbog posebne ljubavi prema njima, već iz saznanja o nužnosti postojanja vanjsko- unutrašnje refleksije kao jednog od preduvjeta za egzistenciju samog sistema, vodilo barem minimalnu brigu o opstanku tih znanstvenih disciplina. Iz razloga njihove poprilične neaplikatibilnosti sa ekonomskim tržištem ponude i potražnje, između (socijalne) države i društvenih znanosti je bio sklopljen svojevrstan pakt: vi nama tzv. konstruktivnu kritiku, mi vama financijske mrvice koje će vam pomoći da se održite u životu.
Bastion humanistike
Promatrajući ovaj problem u dubljoj povijesnoj perspektivi, potom ćemo ishodište za njegovu genezu neminovno prepoznati već u najranijoj fazi ere prosvjetiteljstva. Još je Kant naime, prilikom podjele sveučilišnih fakulteta na gornje (teološki, pravni, medicinski) i donji (filozofski), jasno naznačio da upravo filozofski fakultet, kao bastion humanistike, za razliku od gornjih fakulteta koji su pod direktnom jurisdikcijom vlade i njenih interesa, mora biti slobodan od bilo kakvih ukaza, neovisan, mjesto na kojem progovara istina uma i koje je podređeno zakonitostima uma, a ne vlade. U Kantovo je vrijeme državna vlada, sa svojim ideološko-nacionalnim interesima, bila ta sa kojom je humanistika pokušavala uspostaviti dijalog, dok danas vladina ministarstva primarno progovaraju u imenu zahtjeva globalnog tržišta kapitala.
Aktualni neoliberalni kapitalistički model se rukovodi samo sebi svojstvenom logikom. U njegovoj izraženo akceleracijskoj tendenciji apsorpcije svih društvenih segmenata, prostor kritičke refleksije sa margine postaje sve uži. Jedini i temeljni princip koji vodi ovaj sistem jest zakon tržišne aplikacije. Oni koji uspiju pronaći modele za uspješnu, to znači profitabilno-donosnu, aplikaciju svojih proizvoda (materijalnih i nematerijalnih, znači i intelektualnih) na tržište, preživjeti će, a ostali... A Bolonjski proces je upravo najaktualniji primjer tranzicije, ili bolje, supsumpcije institucije sveučilišta pod kapitalističku logiku djelovanja i tržišnih zakonitosti. I u ovom primjeru najdeblji će kraj, po svemu sudeći, izvući humanistika i društvene znanosti. Ili će se, manje-više, radikalno transformirati, ili će nestati. Jer postignuća humanistike, društvenih znanosti i filozofije, to je potpuno jasno već prema konstituciji njihovog predmetnog habitusa, ne mogu biti na jednak način aplicirana na tržište roba i usluga, kao što je to slučaj sa tzv. egzaktnim znanostima (tehničke, prirodne, medicinske, ili naročito danas aktualne, informatičke znanosti). Društvene znanosti su, zahvaljujući svojoj neprofitnoj logici djelovanja, oduvijek bile financijski ovisne o određenim ekonomsko-političkim centrima moći, bilo iz domena društvenih sfera odlučivanja, konkretnije politike, kroz njena odgovarajuća ministarstva (za znanost, školstvo, kulturu), bilo od velikih kapitalističkih mecena, recimo u našem kontekstu još uvijek relativno aktualnog Sorosa, spremnih da ulože dio svoga novca u razvoj ovoga dijela društvene strukture.
Tržišna misaonost
No, upravo se na tom mjestu susrećemo sa svojevrsnim paradoksom što oslikava svu kompleksnost aktualnog sistema neoliberalnog kapitalizma u ovom kontekstu. Dok su u vrijeme hladnoblokovske podjele svijeta, socijalistička ideologija na jednoj i liberalna demokracija na drugoj strani, delegirale spomenute znanosti u svrhu funkcije i promocije njihovih političko-ideoloških svrsishodnosti, dotle se suvremena država neoliberalnog kapitalizma rukovodi samo jednom logikom, jednom ideologijom i jednom politikom: zakonitostima funkcioniranja kapitalističkog tržišta. U takvoj konstelaciji prihvatljivim postaju, recimo, južnoamerički modeli vojničkih diktatura koje omogućavaju plasman roba američkih multinacionalnih korporacija na ta ogromna i donosna tržišta, ili zastrašujuće bizaran primjer kineske tranzicije partijskog kapitalizma.
Pritom (neoliberalna) država, koja, treba li to uopće isticati, promovira tradicionalne (neo)nacionalne vrijednosti, na dvostruki način izdaje humanistiku i društvene znanosti. Ili ih, već prethodno objašnjeno, sili u tržišnu misaonost, u traganje za načinima kako postati tržišno aplikativan, što temeljno transformira njihovu bit, ili promovira one aspekte ovih akademskih disciplina koji produciraju znanja sa prepoznatljivo nacionalnim predznakom i nacionalno-kulturnim povijesnim nasljeđem. Jasno je pritom da u takvim primjerima pravi, ozbiljan intelektualni angažman već u startu biva ugrožen. Pitanje je da li u takvim slučajevima uopće možemo upotrijebiti odrednicu intelektualizam, jer intelektualni angažman nikada nije i ne može biti nacionalan. Očito da je to i danak aktualnom socijalno-kulturnom trenutku sveopće potrošačke besmislenosti, kolektivnom padu kriterija i razine misaonosti, to jest svojevrsnoj potrošačkoj kulturnoj industriji koja, parafrazirajući Horkheimera i Adorna, između ostalog utječe i na akt odvajanja misli od njenog kritičkog fundamenta, te time postaje tek puko sredstvo u službi postojećeg što ono pozitivno pretvara u negativno.
Intelektualna misao u času neoliberalnog kapitalizma
No, ako se ponovno vratimo primarnoj meti ove studije, zaključit ćemo da su se upravo nabrojane znanosti našle prve na udaru promjena koje nastaju sa Bolonjskim procesom. Filozofija, humanistika i cijeli niz društvenih znanosti, nekadašnji bastioni kritičke društvene misli, danas su naprosto kontaminirani projektantskom logikom koja temeljno simbolizira bit kapitalističke profitne misaonosti, te predstavlja, i ne deklarativno izrečen, ali prosto vidljiv preduvjet i zahtjev u smjeru njihovog egzistencijalnog opstanka. Cijela ta stvar postaje problematična već na diskurzivnoj razini. Projekt, termin iz domena menadžerske provenijencije, koncept ekonomsko-kapitalističkog tipa par excellence, danas je u potpunosti postao prihvatljiv model misaonosti na cijelom polju društvene strukture, time i u domenu humanistike i društvenih znanosti. Sve i svi smo podvrgnuti djelovanju tržišno-kapitalističke logike koja ništa i nikoga ne pušta po strani, koja sve pretvara u tržište. Tako smo danas u situaciji, prikazano slikovito pojednostavljeno, u kojoj je već uobičajno čuti dva sociologa, antropologa, filozofa… kako razmjenjuju iskustva glede aktualnih im projekata. Sve veći broj znanstvenika iz domena nabrojanih i srodnih akademskih disciplina naprosto živi od projekta do projekta, čije je trajanje sve kraće i kraće, a zahtjevi izraženi kroz aplikacije sve zahtjevniji i zahtjevniji. Kao posljedica svega toga pojavljuje se svojevrstan birokratski sindrom: istraživanja sve više nalikuju administrativnim procedurama, a umjesto misaonog, kritičkog istraživačkog angažmana glavnina vremena i intelektualne energije troši se u razmišljanja i traganja usmjerena nalaženju načina kako dobiti neki od narednih projekata… Time mjesto angažirane društvene kritike postaje sve uže i uže, margina sve tješnja, a broj onih koji su na nju potisnuti sve veći.
Naprijed u društvo neznanja
Na taj se problem nadovezuje i dvosmislenost koncepta razvoja tzv. društva znanja, također jedan među nabrojanim prioritetnim ciljevima Bolonjske deklaracije. Model društva znanja je postao izuzetno aktualiziran sa prijelazom iz tzv. fordističke, znači klasične tvorničke, industrijske produkcijske sfere u tzv. postfordističku, tercijarnu ili postindustrijsku fazu proizvodne dominacije informacijsko-komunikacijskih i opće uslužnih djelatnosti u zadnjih nekoliko decenija. Kažemo problematičnost ili dvosmislenost ovog koncepta, jer je upravo znanje, mišljeno u čistoj, nepatvorenoj formi, što znači oslobođeno od zahtjeva za njegovom praktičnom upotrebljivošću, danas najugroženije. Suprotno tome, jedino prihvatljivim postaje znanje tržišno-aplikativnog tipa, određeno strogim normama i zakonitostima kapitalističkog tržišta. To znači znanje podređeno tržišnom modelu ponude i potražnje. Pred humanistiku i društvene znanosti su postavljeni jednaki zahtjevi – modifikacija i prilagođavanje uvjetovano tržišno-regulacijskim principima. Prihvaćanje i poštivanje te i takve regulative je preduvjet za participaciju u podjeli financijskih kolača namijenjenih znanosti, bez izuzetka.
Uporedno s tim, pojavljuje se utemeljena sumnja u opravdanost uvođenja kvantitativnog kriterija – bodovanja, prilikom vrednovanja znanstvenih postignuća iz domena humanistike i društvenih znanosti. Taj je princip, spomenuli smo to već u jednom od prethodnih poglavlja teksta, u obrazovnom sistemu urađenom prema načelima Bolonjske deklaracije, a po uzoru na američka sveučilišta, simboliziran uvođenjem kreditnog sistema (ECTS) prilikom valorizacije studijskih obaveza, dok se gotovo jednak model nameće i u kasnijem istraživačkom radu – broj prikupljenih bodova direktno određuje listu kandidata koji kandidiraju za dobivanje financijskih sredstava ministarstava za znanost namijenjenih narednim projektima. Može li humanistika, za razliku od aplikativnih, egzaktnih znanosti čiju upotrebnu vrijednost direktno određuje tržište, biti validno ocijenjena ovim pukim kvantitativnim mjerilom? Ili je, naprotiv, njen interes znanost kao takva, sama po sebi, čista teorija kritički utemeljenog mišljenja?
x x x x x x x x
Uloga Bolonjskog procesa i Bolonjske deklaracije, u potpunosti urađene po mjerama i zahtjevima prethodno skiciranog ekonomskog tržišta neoliberalnog tipa, te prema profilu tzv. aplikativnih znanosti, simbolizira svojevrsnog trojanskog konja u odnosu spram društvenih znanosti. To je virus, proizveden u paktu politike znanosti i neoliberalnog kapitalizma, koji kao takav znanosti latentno uvjetuje bezuvjetno prihvatanje logike projektantske misaonosti, čime ključno nagriza osovinu angažirane društvene kritike. S Bolonjskim procesom definitivno stupamo u eru globalizacije visokog školstva, gdje je znanje prije svega tržišno zanimljiva roba, a tržišnim zakonitostima postaje reguliran i pristup tom istom znanju.
