Moram se ispričati jer ne stignem više svima osobno odgovoriti, ali sabrati ću
odgovore u članke, pa se nadam da će svi dobiti odgovore koje su tražili.
Puse svima zbog hrabrosti.

Nije prošlo puno do našeg drugog susreta, našli smo se u poznatom kafiću.
Srce mi je lupalo 300 na sat dok sam čekala da mi uleti u kadar. Kroz glavu
mi je prošlo sto raznih rečenica kako ću se postaviti kad ga vidim nakon nekog
vremena. Drugi put se u taj osjećaj uzbuđenja umiješa i strah 'šta ako podbacim',
jer mi se sada 'rejting' digao, a prošlo je neko vrijeme i nisam sto posto sigurna
da je moguće to sve opet ponoviti, obzirom da je bilo nestvarno.

Kad sam ga ugledala, nisam bila sigurna hoću li se moći ustati sa stolice, noge
su mi klecale, ali to sve kao da me još više palilo. Očito je taj neki adrenalin isto
odigrao svoje.

Nisam rekla da sam se ubila od organizacije gdje ćemo biti, a da budemo sami i
da nas nitko ne gnjavi. U konačnici, našla sam nekakvu polugotovu kuću koja nema
ništa, ali ima sobu. Meni dovoljno, i previše.

Osjećala sam se kao mačke kada se tjeraju (haha, glupavo dobar osjećaj) ali meni
je bilo super, osjećaji stalno na gornjoj granici praga tolerancije. Nekad i ono što je
dobro boli.

Uglavnom, to je nešto što ću pamtiti valjda cijeli život, jer je tih par dana u toj nikakvoj
kući bilo najluđe što sam napravila, barem u to doba, dok sam još bila na glasu kao
'dobra cura'. Bila sam ja dobra i sada, ali u drugim stvarima.

Ne sjećam se da li sam uopće jela, mislim da sam jela jedino zato što je on jeo.

Da se vratim na prvi drugi susret. Njegov besraman stav i on ušli su standardno sigurno
u sebe u taj kafić i nije bilo potrebe za nikakvim scenarijom, sve je bilo kristalno jasno.
Bahat do bola, a opet očit u namjeri, smočio me. Opet, kao prvi put.

Već u autu bilo je teško dočekati da stignemo pa smo se počeli maziti. Ne znam kako
smo se dovezli do tog mjesta, ali nekako smo stigli. U autu sam imala 'set za preživljavanje
ovakvih situacija', dakle pišite: papirnate maramice, vlažne maramice, pivo, neka hrana
koja se previše ne mrvi, neki ritmičan cd, rezervna roba i VODA, puno vode.

U autu smo proveli cijelu noć, nismo stigli niti do kuće ispred koje smo bili parkirani!
Auto se maglio i maglio, noge su mi poprimale plavu boju od mjenjača i one gluposti za
vezivanje (digresija: ako netko ikad bude reklamirao auto za mlade, neka ga prvo testira na
sex, ako ima previše 'prepreka' za koljena neka niti ne pokušava koristiti pojam 'auto za
mlade', samo to ću reći)

Noć je postajala sve kraća, a popis poza sve duži. Opkolili smo auto sa svih strana, i
napravili reciklažni centar od silnih maramica. Testirali smo granice fizičke izdržljivosti, a
obzirom na njegovu utreniranost, morala sam ulagati nadljudski napor da bih pratila tempo.
Tu nastupa 'set za preživljavanje' koji mi je tada vjerujem i spasio život.

.