petak, 10.11.2006.
Od jeseni 2006.
Sivi se dim ljeska na crnoj sjeni. Tebe više nema. Kao smrtna mrena na mom oku stoji tvoja slika u mekoj plavoj noći – o, preslatki Johne, kako sam te voljela! Danas samo sanjam jer mi je odveć bolno buditi se. U SVAKOM ĆU LJETNOM DANU VIDJETI TVOJE ZLATNE OČI; KROZ SVAKI ĆE ME SAN PRONIJETI SJEĆANJE NA TVOJU LJUBAV!
Crne zvijezde sjat će nad noćnim nebom kada se ponovno sretnemo u vječnosti. Vjetar će ti milovati lice, a more isprati suze što su se slijevale niz tvoje obraze sve ove godine. Onoj kojoj je suđeno da te ima, neka te čuva. MOJA JE LJUBAV PREVELIKA DA BI SE PRETVORILA U PUKI OSJEĆAJ, ĆUTNJU, SLIJEPO NADANJE. Ta, zar nisu sve oko nas varke? Sklopi oči, dragi, i ne osvrći se. Kada se probudiš, više neće biti ni tebe, ni mene, ni strasti što nas je jednom davno vezala u onozemaljskom životu. TEK ŠTO SE TRGNEŠ IZ SNA, POSTOJAT ĆE SAMO DVIJE BEZNAČAJNE DUŠE U VELIKOM SVEMIRSKOM PROSTRANSTVU POVEZANE LJUBAVLJU ŠTO JE NOSE IZ NEKOG DALEKOG, STRANOG ŽIVOTA.
DANAS SE OPRAŠTAM OD TEBE, znajući da je naša ljubav dovoljno velika da pobijedi granice ljudskog uma i nastavi živjeti tamo gdje čovjek od krvi i mesa još nije kročio. Zar da tugujem nad ovom bijedom od života? Ne, moja je savjest čista, i srce mi još uvijek kuca u grudima – ti si gdje zaslužuješ da budeš, a ja si dopuštam da otrgnem komadić tvoje radosti. Uvijek si se hrabro borio za svoje mjesto na ovom svijetu, ali ja za to nemam snage. JEDNOM KAD TE VIŠE NE BUDE, PAMTI, JA ČEKAM NA TEBE.
Tvoja Lady Chatterly
- 21:05 -
