petak, 26.10.2007.

Uspomena na Tošu Proeskog.

četvrtak, 25.10.2007.

Kuća duhova

Evo nisam znao što da pišem pa sam odlučio napisati jednu priču u više nastavka.Pa evo čitajte i komajte.

...prvi dio...


Na pragu obične obiteljske kuće sjedio je dječak koji je na svojoj glavi nosio plavu šiltericu.Uvijek ju je nosio jer nije mogao obuzdati svoju divlju kosu kojamu je stršala naokolo.Imao je staru zelenu majicu i plave hlače od trenirke.Na svojim nogama nosio je stare izlizane sterke crne izbljedljele boje koja je sad više sličila na sivu.Sjedio je sav zadubljen u knjigu te se na prvi pogled činilo kao da ne mari za ništa oko sebe.Ali kada bi se malo bolje pogledalo shvatili biste da kao da nešto isčekuje neka bolja vremena kada će biti sretan.
Petar je bio jako pametan samo što to nikako nije moglo doći do površine u njegovoj obitelji.Zapravo on nikada nije imao obitelj ni rodbinu ni prijatelje on je samo bio usamljeni dečko iz susjedstva.Kada je tek imao nekoliko mjeseca roditelji su ga ostavili u sirotištu.No nije zadugo tako ostalo.Nakon mjesec dana posvojio ga je mladi bračni par Josip i Nikolina Lončar koji su se naizgled činili kao dobra obitelj no samo na prvi pogled.Od kada zna za sebe on se osječa kao sluga.Kuha, pere i sve ostalo što se u normalnoj obitelji nebi moglo ni zamisliti.Jedino je dobio od roditelja je jedan medaljon u kojemu je slika neke stare kuće kuće koja kao da će se svaki put raspasti.I taj medaljon kao da mu je svakoga puta donosio sreću.
Bilo je to jednoga dana kada je Petar trčao do dućana koji se zatvarao da kupi sok jer ga je ponestajalo.Trčao je i kada je naletio iza ugla sudario se sa jednom djevojčicom.
-Auuuuč
-oppprossti... ja... ovaj ....mislim...
Kad je ugledao lice te djevojčice naglo je počeo zamuckivati i osjetio je nešto toplo u sebi.
-ov...ov...ovaaj o...o...pro...oprosti ...do...dopusti...da...da...ti po..pomognem.
-nema veze ,sama ću nije to ništa samo mala ogrebotina.
Po podu su se razletjeli njezini papiri i on se ohrabrio i rekao:-Daj barem da ih ja podignem.
Sagnuo se podignuo ih i složio neurednio i izgledalo je kao da u rukama nosi kupusovu salatu.
-Evo izvoli,usput moje i...ime je Petar.I polako i oprezno pružio joj je ruku.
Ona ju je primila i rekla:-bok ja sam Maja.
Ispričao joj se zbog papira i odšetali su ulicom.Putem su naletjali na Školskog nasilnika Marka koji je bio visok i krupan.On je također bio dvanaestogodišnjak kao i Petar sam što je Petar bio niži i mnogo pristojniji,pametniji i nije bio nasilnik.A Maja ona jeimala dugu crvenu kosu koja joj je padala od ramena do pola leđa.
-Ej vi dajte novac ili ću vas prebit i požalit ćete što ste se rodili.Posebno je napao Maju jer mu se sviđala kao i Petru.
Petar je bjesno uzviknuo:- pusti je na miru ili ću te...ili ću te...
-Ma šta ćeš mi ti?Rekao je podrugljivo i gurnuo ga tako da je Petar pao na pod.Potukli su se i Petar samo što nije pobjedio ali ga je Marko povukao za medaljon srušio i pobjedio.Zatim je otišao.
Od tog dana njegove su zelene oči svakog dana gledale njezine.Svakog su se dana družili postali su najbolji prijatelji.Petar nikada ništa slično nije osjetio,napokon je imao prijateljicu.No mislili su da je toga dana došao kraj njihovog druženja zato jer je Maja morala ići u ljetni kamp i tamo ostati do kraja ljeta,nekoliko tjedana no to je ipak bilo puno kada je Petar imao samo jednog prijatelja.Dva dana prije polaska približavali su se Majinoj kući razgovarali su o kampu kako neće biti tako strašno:-pa to su samo dva tjedna-rekala je Maja,ali Petar je samo mislio kako će opet sam sjediti na pragu svoje kuće i kako će mu opet biti teško živjeti sa svojim udomiteljima.Došli su do Majine kuće i kada je Majin tata vidio da su oni dvoje nerazdvojni rekao je:-Petre bi li volio otići s Majom u kamp.Maja i Petar veselo su se zahihotali,i onda je Petar rekao:-Prvo ću pitati udomitelje ali sigurno će mi dopustiti.Veselo se zaputio prema svojoj kući s srcem punim nade.Kada je došao u kuću pitao je svoje udomitelje:-Mogu li ići s Majom u kamp?
-Tko je pak ta Maja još jedno derište kao i ti.
-Ne govorite tako Maja mi je prijateljica.Povisio je ton na njih.
-Ma svejedno samo idi da tese barem malo riješimo.I uostalom kada to krećete i koliko ćete biti tamo?Upita njegov "otac".
-Krećemo za dva dana i biti ćemo tamo tri tjedna.Usklikne Petar.
-Dobro što prije i što duže to bolje.
Petar je trebao samo prespavati noć ćekati da završi dan i onda opet prespavati noć.No to se njemu činilo kao prava vječnost,i ćinilo mu se kao nikada neće proći kao da ne može više izdržati.Ali prošlo je i došao je i taj dan.Petar je pokupio svoje stvari,a onda ih je Majin tata odvezao do stanice i pozdravio ih.
Do kampa su se vozili oko sat i pol i bilo im je tako dosadno i oboje su mislili nadam se da ovo nije uzalud.I nije bilo.Vidjeli su ogromno jezero i predivne plaže koje su obrubljivale svo to plavetnilo.Začuđeno su u jedan glas uskliknuli:-vaaaauuuuu.
Krenuli su sa grupom i simpatičnim vodičem do kućica u kojima su spavali.Cure i dečki dobili su posebne sobe.Petar se nikada nije tako dobro zabavljao.Stekao je i nove prijatelje no nije se prestao družiti s Majom.No ništa nije savršeno u njegovoj spavaonici bio je i Marko.Nisu pretjerano razgovarali osim što mu je Marko ponekad dobacio koju uvredu.
Prošlo je tjedan dana odkad su došli i svi su isčekivali baš taj dan jer su se mogli s vodićem provozati s čamcima po jezeru.Pored Petra i Maje veslao je Marko.S vremena na vrijeme dobacio im je poneku uvredu.No odjednom ih je nešto počelo vući na obalu no nešto im je bilo čudno jer je voda na jezeru bila mirna ko ulje.Nasukali su se na obalu pred jednu kuću.Tako staru da se je činilo i da bi je i najmanji povjetarac mogao srušiti.No nije samo njih neka čudna sila privukla nego i Marka kojeg je kao i njih također dovukla "struja".Kada je Petar vidio tu kuću rekao je:-o moj bože pa to je kuća na slici u mojem medaljonu.
Kada je to izrekao vrata kuće su se otvorila.Svi troje su se malo približili i nešto ih je povuklo unutra.Ugledali su neko blijedo lice i svi prestravljeno uzviknuli aaaaaaaaaaaaa.......

I to je bio kraj prvog djela komajte i napisat ću drugi dio pozzzzzzz.>

Ej pipolsi zovem se Matija imam 12 godina i idem u šesti razred.Bilo mi je dosadno pa sam odlučio napraviti blog...he,he,he,he,he.P evo nešto o meni živim u mjestu pokraj Pule,u razredu nac ima zamislite samo 10.Najbolji prijatelji su mi Marin iz moga razreda i Mauro iz nekog drugog mjesta.Volim glazbu,cure,TV,internet knjige itd.Imam puno prijatelja,a škola mi nije baš na prvom mjestu ako me kužite.I to bi ukratko bilo to o meni.Pozzzz i komajte.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.