srijeda, 15.10.2014.
Još malo o riječima na hrpi
Jako volim čitati. Nekada imam više vremena za taj svoj dragi hobi, nekada manje. Postoje periodi kada sumanuto čitam knjige, doslovce gutam jednu za drugom, a postoje i periodi dugi po nekoliko mjeseci kada knjigu jedva da uzmem u ruke. Ipak, to nisu periodi suše i apstinencije, tada obično pojačano čitam različite portale, vijesti, kritike, osvrte i slično. Znam da mnogi zaziru od pametnih telefona, ali mene moj upravo spašava u ovakvim situacijama, pogotovo na svakodnevnim putovanjima prema poslu i natrag. Autor na svojim crtežima defragmentira možebitnost postojanja i kroz svoju unutarnju borbu pruža svijetu viđenje stvarnosti na samo sebi svojstven način… Bla bla, truć srać. Znači ovu rečenicu sam ja sad izmislila, ali kužite o čemu pričam. To je to. To je taj stil. Primijetila sam da taj određeni stil njeguje većina koja se bavi temama iz kulture u Hrvata. Da, generaliziram, ali ubijte me sad, to je uglavnom tako. Recimo, relativno često čitam novine, a kada me neki naslov sa tih kulturnih stranica privuče da ga pročitam, u 90% slučajeva na pola odustanem od čitanja, u 9% se prisilim pročitati do kraja, a 1% tekstova uspijem pročitati jer su manje-više napisani razumljivo. Dakle nije mi jasno to kićenje teksta, kao da se autori natječu sami sa sobom ili cijelim svijetom (teško je odlučiti) kako bi napisali što kićeniji tekst sa što više verbalnih ispada. Pokušavaju valjda dokazati kako oni koketiraju s riječima kao Tiger Woods s palicom za golf. Ali ono, shvatili smo. Fulekstrauber ste pametni. Znate puno kompliciranih riječi složiti u rečenicu koju samo vi razumijete. Ajmo jedan spontani aplauz. Sada će mi netko reći da ja ne razumijem kulturu i da tu uglavnom trkeljam gluposti. Pa dobro, možda i je problem u meni, ali ja nekako volim misliti da je u njima.  |