Nemojte me sažaljevati, molim vas

Vremena su uvijek bila teška. Da se možete vratiti u prošlost, prije 100 godina i pitate nekoga kako je, rekao bi da je teško, osjeća se neki nemir u zraku, ne sluti na dobro. Da se vratite 200 godina unatrag, opet bi bila teška vremena, a razlog neki drugi. I tako dalje, i tako dalje. Uvijek su teška vremena, uvijek je nešto, i uvijek će biti nešto.

I sada su teška vremena.

Ne, neću vam lagati, nije mi bajno. Završila sam fax, bez lažne skromnosti se ne sramim svog životopisa, imam što ponuditi, imam hrpu interesa. Onako, imam što za dati i želim raditi (i molim vas nemojte mi pisati da posla ima ako želiš raditi, jer da, imam ja posao trenutno i posla itekako ima, samo eto, jebiga, nije plaćen, 1600 KN nije plaća). No, nisam ja jedina, hrpa ljudi je u mojoj situaciji, ljudi mojih godina, u srednjim dvadesetima, moji kolege, nebitno koje struke.

I svi smo mi u nekom međuprostoru i nikada nije bilo gore. Nije čak problem ni to što nikada nije bilo gore, veći je problem sveopća letargija i nedostatak nade da će biti bolje, no ajde, neću skrenuti u te sfere.

Taj moj međuprostor, limb kako ga od milja zovem, je uistinu jedna zanimljiva faza u životu. Osjećam kao da nisam niti na nebu niti na zemlji, kao da sam tu, a nisam tu. Kao da sam jučer bila potrebna, a danas više nikome ne trebam. I sve je nekako okrenuto naglavačke i čekaš, Godota valjda, a on nikako da dođe. I čekaš, radiš stvari usput, ali nitko te ne doživljava jer ne doprinosiš novcem. Jer novac je jedino mjerilo uspjeha.

Život mi je zapravo na čekanju (iako u ovom tekstu pričam o sebi i u jednini, vjerujte mi ova priča je primjenjiva na mnoge). Na toj sam mrtvoj točki gdje mogu taman preživjeti, ali ne mogu živjeti. Kužite što hoću reći?

Imam osjećaj, iz ove perspektive sada, da nikada neću dostići neke stvari koje su zapravo normalne. Da nikada neću svojim radom i trudom, na normalan i pošten način zaraditi dovoljno da se barem mogu sama prehraniti (seoba od kuće je nešto o čemu se ne usudim niti maštati). I užasno mi je teško pisati ove rečenice, onako kao da se kroz njih urušava cijeli moj život i svijet u kojem sam živjela do sada.

Jer uvijek sam mislila da ako se dovoljno trudiš i radiš da će biti dobrih rezultata. Jer to je i poanta svega, zar ne?

Već sam otupila na pitanja što radim i jesam li našla posao. Stvarno jesam, jer već mehanički, kako kakav papagaj ponavljam jedne te iste rečenice.

Ali ima nešto na što vjerojatno nikada neću otupiti, a to je sažaljenje. Zar stvarno, vi koji tako gledate na mene, na nas sve, mislite da nismo svjesni apsolutno svih aspekata naših života trenutno? Zar stvarno mislite da se ne osjećam dovoljno jadno sama po sebi, nego mi treba i tuđi jadan pogled i uzdah i omiljena mi rečenica ''a valjda će bit bolje''.

Ne žalim vam se, ne pričam da mi je teško, ne opterećujem vas svojim problemima i da, i dalje sam osoba koja ima i drugih interesa u životu i ima o čemu pričati.

Ne trebam vaše sažaljenje, ne trebam vaše poglede i lažna suosjećanja. Nemojte me dodatno podsjećati na jad koji ionako prolazim. Borim se s tim stalno i jedva održavam glavu iznad vode, pa me molim vas nemojte gurati da se ne utopim.

Znate li koliko je energije potrebno da čovjek ne razmišlja o stvarima koje ne može promijeniti? Znate koliko je energije potrebno da se ne razmišlja o budućnosti i mogućnostima?

Jer ne, nemam pravi posao, ne znam kad ću ga imati, ne znam hoće li biti bolje, ne znam hoću li se ikada osamostaliti, ne znam hoću li ikada raditi za išta više od kikirikija i ne, ne znam kada ću konačno početi živjeti i prestati preživljavati. I nisam zbog toga jadna, jedino što mi je još ostalo je dostojanstvo. Sva sreća pa je nematerijalno.

I zato vas molim, nemojte me sažaljevati, jer ja od toga nemam ništa, samo je još gore, a znam da vas zapravo boli ona stvar za mene. Nemojmo biti licemjerni.