Proljeće na moje rame slijeće

Tko bi rekao, nisam još zaboravila lozinku za ovaj moj stari blog.

Ispada kao da sam zaboravila pisati ovdje. Pa u neku ruku i jesam, ovo mi je bio ispušni ventil jedno vrijeme, a bome i dobra škola. Nije da sam prestala pisati, samo sada pišem neke druge stvari, mislim da sam to čak i spomenula koji puta ovdje.

Nego da, znate što mi nije jasno, kako se uspijevam redovno poprilično samoozlijediti? Evo opet se dogodilo, ovaj put je stradao mali prst na desnoj ruci. Nije funkcionalan. Mislim da nije slomljen, jer lom jače boli (to si uvijek govorim).

Vrtlarila sam cijeli dan i kada sam došla u kuću i otuširala se, skužila sam da me boli kada ga savijam. To je bilo prije par sati. Sada ga više uopće ne mogu saviti. Kada se trauma dogodila, pojma nemam. Izgleda da funkcioniram s pola mozga ovih dana :p.

Nekako uvijek imam osjećaj da se moram tu ispričavati zašto ne pišem. A ne moram zapravo, svi to znamo. Samo mi je žao bloga i žao mi je sjećanja na njega i što mi je značio u jednom periodu. Voljela bih to ponovo postići, jer volim čitati druge blogove i nekako mislim da ima toga što mogu podijeliti sa svijetom. Ali ne znam, pogubim se nekako tijekom svih ovih obveza i obvezica u danu.

Ima jedna izreka, nedavno sam ju pročitala - nemoj se žaliti, jer ovo što ti se upravo događa u životu si vjerojatno i htio u nekom trenu. Ili tako nekako otprilike ide. Uglavnom, to bi bio opis mog života, to su sve te silne stvari koje mi se događaju i onda jednostavno zaboravim ove druge stvari koje su mi nekada bile važne.

A šteta, jer volim ovako pisati. Polu baljezgati, polu razumljivo, samo meni razumljivo. Ok, nije da su mi svi postovi ovako nesuvisli, samo je ovaj. Da.

Idem spavati. Čekaju me nove radne pobjede i potencijalno zanimljiv tjedan.