Bosna - dio prvi

Kao što sam najavila u prethodnom postu, bila sam na pravom odmoru. Vratila sam se danas i dok su mi dojmovi još svježi želim napisati post i pokazati vam djelić prekrasnog kraja u kojem sam bila.

Bila sam u Maglaju, malom gradiću u srednjoj Bosni. Tamo mi žive djed i majka (majka je zapravo baka, ali u tom kraju se tako oslovljava, to je tamo posebna čast koliko sam shvatila, pa nas je mama naučila od malena da baku tamo zovemo majka, dok ovu baku ovdje u Zagrebu naravno zovemo baka), roditelji od tate.

Obožavam ići tamo. Iako sam se rodila i odrasla u Zagrebu, ne smatram se djetetom asfalta. Jer moj kvart je izvan centra i iako je sada elitni dio Zagreba, kada sam bila mala, ovo je bio divlji zapad. Mislim da je to jedan od razloga zašto toliko volim ići tamo. Osjećam nekakav mir i spokoj. Ne mogu to objasniti. Slažem se da svaki grad ima svoje prednosti, ali ja mislim da bih ja uvenula kada bih morala cijeli svoj život provesti u nekom gradu. To nije za mene. Ja ne pripadam gradu. I zato znam, jednog dana kada se odselim od roditelja, da sigurno neću živjeti u gradu. Nego negdje daleko od gužve i mravinjaka. Jednostavno znam.

No vratimo se natrag glavnoj priči, a ostavimo moje lamentiranje za neki drugi put.

Maglaj – prekrasan je to gradić, a poznat je po tome što je bio geografsko središte bivše Jugoslavije (kada je mama pročitala taj podatak u nekom časopisu dok je bila mlada, nije niti slutila da će se udati za jednog Bosanca iz tog kraja :P). Također je grad poznat po tvornici Natron Maglaj ili kako ju popularno zovu Natronka. Većina stanovništva je zaposlena tamo, a proizvodi se papir i papirnate sirovine. Prije rata tvornica je bila među vodećima na Balkanu, a sada se polako vraćaju na tržište (dugo su je obnavljali, a mislim da je sada konačno gotova sa obnovom), jer su naravno zbog rata prestali sa radom. I moj djed je tamo proveo cijeli radni vijek.


Grad se nalazi na rijeci Bosni.



Pogled sa starog grada na čaršiju




Pogled sa mosta



Kulturno – povijesna baština



Grad ima bogatu povijest. Tražila sam nekakvu knjigu o povijesti grada, no takva još uvijek na žalost ne postoji.


Tvrđava


Tvrđava je iz 13. stoljeća, a ima pet faza razvoja:

1.Župski grad iz 13. i 14. st., s jednom kulom i bedemom koji je zatvarao usko i strmo dvorište. Iz ovog perioda je i cisterna.
2.Feudalni burg iz kraja 14. i početka 15. st. sastoji se od masivne branič – kule kao jezgre i visokih bedema koji su na južnom boku pojačani kulom.
3.U 17. st. burg se pretvara u tvrđavu po artiljerijskoj koncepciji: oborena je branič – kula, sniženi i ojačani bedemi, izgrađena dva manja i nepravilna bastiona, i ojačana kapi – kula. Vjerojatno je u ovoj fazi uređen prilaz sa sjeverne strane.
4.Krajem 17. st. izgrađeni su kazamati, kapi – kula je tada dobila svod i visinu, a vjerojatno su tada ugrađeni i banketi uz istočni bedem.
5.Negdje u početku 18. st. tvrđava je dobila predvorje i obor oko sahat – kule koja je izgrađena još u 17. st.

Danas je to spomenik kulture pod zaštitom države.

(prepisano sa informacijske ploče ispred ulaza u tvrđavu)











Uspon na tvrđavu nije težak, no zbog paklenih vručina (bilo je oko 11h) sam skoro umrla na putu do gore. Doživljaj je bio neponovljiv, naime odmah ispod tvrđave se nalazi najstarija džamija i upravo u 11 sati je hodža učio. Zvukovi arapskih stihova su odzvanjali starim gradom... Ne mogu vam opisati čaroliju koja se osjećala u zraku...



Džamije


Kada sam se spuštala prema čaršiji sa tvrđave, prolazili smo kraj najstarije džamije iz 16. stoljeća, koja se zove još i čaršijska džamija (ima i ime na turskom, ali ne mogu ga se sjetiti). Sestrična koja je bila samnom i koja živi tamo prepoznala je hodžu koji je upravo izlazio iz dvorišta te ga je pitala možemo li ući unutra i pogledati unutrašnjost. Boljeg vodiča nismo mogle naći. Raspitao se o našoj familiji, poznaje nam djeda, a i sjetio se oca moje sestrične (moga strica) koji je poginuo u ratu, te mu je on bio na sahrani.



Najstarija džamija





Unutrašnjost mi je lijepša od unutrašnjosti Jusuf – pašine džamije (Kuršumlije) koja je poznatija.











Hodža nam je posebno svratio pozornost na ulazna vrata, za koje je rekao da su možda najlijepša vrata džamije u ovom dijelu Balkana.



Džamija Kuršumlija ili Jusuf pašina džamija (Jusuf paša Kalavun) je najpoznatija džamija u Maglaju.

Gradnja ove džamije je završena 1560. godine. Po veličini ona je jedna od najvećih bosansko – hercegovačkih jednoprostornih potkupolnih džamija, a po načinu obrade kamena i zidanju Kuršumlija se ubraja među najvrednije. Trijem sofe je po načinu konstruiranja lukova jedinstven u Bosni i Hercegovini. Sofe Kuršumlije džamije u Maglaju u odnosu na sve druge sofe bosansko – hercegovačkih podkupolnih džamija ima najveću arhitektonsku vrijednost i predstavljaju zasebno umjetničko djelo. Munara ima prekrasan vijenac stalaktita koji nosi šerefe. Vrijeme nastajanja ove džamije poklapa se sa djelovanjem škole mimar Sinana, koja nosi obilježja klasične osmanske arhitekture. Danas je to spomenik kulture pod zaštitom države.

(prepisano sa informacijske ploče ispred ulaza u dvorište)





Ova mala kućica ispred džamije služi za pranje mrtvih prije ukopa.








Prije ulaska u svaku džamiju se mora skidati obuća.



















Nova džamija se gradi u novijem dijelu grada, s druge strane mosta. Trebala bi biti gotova do 15.08. kada će biti njezino otvaranje. Tada neću biti tamo, nego ću vjerojatno kako stvari sada stoje uživati na Krku i slaviti rođendan.








Svetište sv. Leopolda





I za kraj moram spomenuti svetište sv. Leopolda koje je izgradila jedna od moralnih vertikala današnjeg društva. Mogli ste nedavno pročitati njegove antologijske izjave na Neverinovom blogu. Na gornjem linku možete vidjeti da tamo negdje u tekstu piše: „U Maglaju je, po povratku s robije i progonstva, izgradio spomenuto svetište Sv. Leopoldu, koje lijepo uređen Leopoldov park s tisućama ruža za hodočasnike“ kao što vidite na slici ispod, ruža ima, ali ih nema tisuće. Možda stotinjak (i to sam puno rekla), jer iako je slikano iz daljine može se vidjeti da nije imao gdje nagurati silne ruže, jer do rijeke Bosne nema ni sto metara. Ovo bi moglo ići pod istraživačko novinarstvo, zar ne?





Saznala sam još neke zanimljivosti iz provjerenih izvora, jer malo je mjesto i svakave pikanterije se znaju, međutim ne želim prljati ovaj lijepi post odurnostima. Ono što me smeta jest to što se spomenuta osoba, zajedno sa većinom te populacije, prave kao da su utjelovljenje morala i etičnosti, a daleko su od Boga i Ljubavi, kao što sam ja daleko od profesionalne karijere plesanja baleta.




Naravno, o gradu bi se moglo još pričati, no mislim da je ovo sasvim dovoljno da dobijete opću sliku o ljepoti ovog mjesta.





Moj tata nije baš iz grada, nego iz jednog od obližnjih sela – Jablanica. Tamo žive i moji majka i djed. Udaljena je od grada nekoliko kilometara.





Ovo je pogled na kuću (lijevo) i štalu (desno), sa stražnje strane. Naime, morala sam ići u vrt pogledati kako odlično napreduje djedov paradajz , pa sam usput i slikala.





U štali se nalazi krava – Breza, koja se treba svaki čas oteliti, a to naravno svi jedva čekamo, jer će biti domaćeg sira (koji moja majka fenomenalno radi ). I svaki put kada bih nazvala mamu, ili kada bi ona nazvala mene, prvo pitanje bi bilo: „Jel se otelila krava?“ Briga nju i za mene i za ostatak familije, bitan je sir .

Jablanica je prekrasno selo, no ono što je meni još lijepše i mjesto gdje se osjećam kao da sam u raju na Zemlji jesu Vrtače. To je mjesto izvan sela i kao što možete vidjeti u brdima.





Ime je dobilo po izgledu, naime to su njive prošarane šumom, pa su valjda zbog nekih asocijacija tako nazvali. Oni iz sela koji tamo imaju zemlju to područje koriste ili za dovlačenje drveta za grijanje, ili za travu (sjeno) ili tamo imaju voćnjake. Moji tamo imaju malu vikendicu i koriste njivu za sjeno, zbog krave. A i imaju nešto šljiva. Uz te šljive me veže jedan smiješan događaj. Prije par godina su tako dobro rodile, i ja sam bila kod majke i djeda nekih tjedan dana, krajem 8. mjeseca, pa sam naravno išla u berbu. Nalaze se na veoma strmom dijelu, bila sam nabrala punu kantu, i nosila sam ih do traktora. Naravno, stala sam na šljivu, poskliznula se i tresnula na zemlju. Svi živi su se smijali skupa samnom (iako mi nije bilo ni najmanje smiješno:), puna kanta šljiva se prosula niz strminu, a i guza mi je bila pošteno plava barem dva tjedna. I dan danas me zezaju svaki put kada odemo tamo.


Teško se tamo dođe, jer je put prilično strm, no djedov legendarni jugić može dobro potegnuti. Sva sreća da je radni vijek proveo kao vozač kamiona i autobusa, pa i u svojoj 72 godini suvereno vlada jugićem, koji je na izmaku snaga. Šteta što mogu prenjeti samo vizualne doživljaje, da tek osjetite miris benzina dok se vozite u njemu...
























Mislim da slike ne trebaju dodatne komentare i da vam je jasno zašto obožavam ići tamo...



Toliko u ovom predugom postu, valjda ste preživjeli. Idući slijedi uskoro (o hrani i ljudima). Nadam se da vas nisam previše zagnjavila, ali htjela sam sve odjednom staviti, zato da dobijete što bolji dojam.