Sitna duša

Pisanje ima terapeutski učinak na mene. I sada, kada sam detektirala uzrok sivog oblaka koji se nadvio nad mene ovog toplog poslijepodneva, mogu ga izbaciti van. Pustiti ga neka ide u život, maknuti ga od mene i na taj način ga oslabiti. I neka zaklanja Sunce nekome drugome. Jer ja volim svoje Sunce. I želim ga gledati što je moguće više.

Iako mi je gužva ubitačna i učim ko luda danas cijeli dan, kao i zadnjih dana, i rekla sam sama sebi da neću pisati novi post do četvrtka, kao što rekoh, moram izbaciti negativnost iz sebe, da bih mogla dalje. Stoga ovo vrijeme koje ću potrošiti za ispisivanje idućih redaka smatram kao pomoć u učenju.

Dakle krenimo od početka. Bila sam danas na faxu, išla sam učiti zbirku iz beskralježnjaka (za sve neupućene, to je zbirka od 327 prepariranih vrsta beskralježnjaka koje moram naučiti napamet i moram znati prepoznati u sklopu tog ispita, naporno, neki će reći i nepotrebno, znam, ali što se mora - mora se). Odlučila sam danas na fax i natrag javnim prijevozom, s obzirom na gužvu u gradu i toplotni udar i problematiku sa parkiranjem i preskupim naplaćivanjem istoga, bus i tramvaj su idealno rješenje.

Nemam ništa protiv javnog prijevoza, dapače, koristim ga kada stignem. Međutim, kvart u kojem živim je selo. Doslovce. Svi sve znaju. I vjerojatnost da ću sresti nekoga poznatog je vrlo velika. Volim pričati s ljudima i volim kada sretnem nekoga poznatog, međutim uvijek postoje iznimke. Kada sam išla na fax, nije bilo nikoga poznatog. No kada sam se vraćala, priča je bila potpuno drugačija.

Osoba koju sam srela, tj. ta osoba je srela mene, je od moje ujne tata. Dakle, nismo u nikakvom krvnom srodstvu, ali na neki način je familija (iako ga ja ne smatram dijelom svoje familije).

Prvo što mi je diglo tlak je bila sljedeća situacija: Stojim na stanici i vidim bus kako iskrcava putnike i uskoro treba doći na stanicu. Vadim novčanik i iz njega uzimam pokaz. Zatvaram ga, kada netko gura ruku prema meni i hvata mi novčanik. Instinktivno ga primam još čvršće i okrećem se prema toj osobi sa namjerom da ju pitam: „Koji ti je k****???“ No u zadnji tren se zaustavljam, s obzirom da shvaćam da je to 'samo' šala ujninog oca. Neslana šala, s obzirom na to da si nismo dobri, niti ga vidim svaki dan, niti se s njim družim. Doslovce tog čovjeka vidim jednom u 6 mjeseci. Pristojno pozdravim, a ako se eto slučajno nađemo na nekoj fešti zajedno, onda pristojno razgovaram. I to je sve s moje strane. Jer čovjek mi nije simpatičan iz raznih objektivnih razloga, a i zbog ponašanja koje se meni ne sviđa. No ne želim sada ulaziti u detalje. Da mi netko od mojih prijatelja uleti sa takvom forom, mislim da bi pobrao šamar. Onako instinktivno. No mojim prijateljima ne bi pale na pamet takve infantilne gluposti. To je činjenica.

I nakon tog šoka, spremam novčanik u torbu, dok mi on govori kako trebam bolje čuvat novce, na što ja kroz zube sa zavidnom samokontrolom odgovaram da i tako nisam imala nešto puno novaca i ne bi bila tragedija. Što je naravno laž, jer imam nekih 400 ili 500kn u novčaniku, no on to ne mora znati.

Sjedamo u bus, i naravno ne mogu otići negdje sama sjesti, nego preko puta te osobe. I krenu standardna pitanja o faxu. I sad on mene pita kako sam sa ispitima, i ja naravno pričam standardno kako ide to sve skupa. I pita on mene koja sam godina, a ja odgovaram da sam treća, ali uspio je iz mene izvući da će to trajati malo duže (ne znam muljat jbga). A on onako odgovara, sa nekim samozadovoljnim prizvukom: „Aha, znači ne ide sve po špagici i kako bi trebalo.“

Taj ton, taj pogled u očima, ta neka njegova samozadovoljština mi je toliko digla tlak. Doveo me u situaciju u kojoj ja moram opravdavati svoje razloge zašto studiram duže.

Imam svoje razloge, i meni su i više nego dovoljni. Kada i završim fax, ako se diplomski ne oduži previše neću još imati 24 godine. Koliko ljudi može reći da će završiti fax sa nepune 24 godine?

I trebala bih biti pametnija. I ne dozvoliti da mi takve stvari utječu na raspoloženje, međutim ovaj put je jednostavno bilo jače od mene. Jer nevjerojatno je kako ljudi samo traže grešku u koracima na koju se mogu pozivati. Samo gledaju kada ćeš krivo stati da na tebe skoče kao hijene i da te dokrajče.

Kako mi je to odurno i odvratno. Naprosto mi se gadi. Ne osuđujem druge ljude, veselim se svakom uspjehu drugih ljudi iz moje okoline. Jer nisam zavidna, nemam zašto biti. Sve što želim i sve što hoću uglavnom i imam, a ako nemam trudim se vlastitim snagama da ostvarim željeno. Sve što sam postigla, a mislim da sam postigla puno, postigla sam sama. Vlastitim mozgom i trudom. I nemam potrebu derati se na sav glas da to svi znaju i čuju.

I sada bih mogla o (ne)uspjesima dotičnog gospodina. Međutim, to nije moj stil. Niti mi pada na pamet spuštati se na njegovu razinu. Jer on mi nije mjerilo. Apsolutno nikakvo. A i kristalno mi je jasno zašto mi se nalazi nisko u očima. Upravo zbog ovakvih situacija. On je tipičan primjer sitne duše.

I naravno, razgovor tu nije stao, jer ipak izlazim na zadnjoj stanici autobusa, tako da je tih desetak minuta trajalo kao čitava vjećnost.

Dalje je krenulo ispitivanje (po ne znam koji put s njegove strane, jer tih dva puta godišnje šta ga sretnem me svaki put isto pita) što ću raditi kada završim, tj. hoće li biti posla za mene?

Osobno, uopće ne sumnjam u to da ću naći neki posao koji ću voljeti i s kojim ću biti sretna. Jednostavno se oko toga ne brinem, niti želim trošiti energiju na to. Jer jednostavno osjećam da će sve biti ok. I točka. A kao što i svima uvijek kažem (kada im želim začepiti usta), uvijek mogu raditi kod mame (koja se bavi ekonomijom), tako da za onoga koji želi raditi uvijek postoje rješenja.

Na to je on meni, kao i uvijek krenuo govoriti kako sam ja odmah trebala na ekonomiju. Da ovako gubim vrijeme, i da mi je mamin posao blizu (mama ima svoj ured u sklopu kuće). I da ne bi morala daleko putovati... Blabla.

Na to sam ja naravno odgovorila da sam išla studirati ono što volim i što želim, pa makar ne našla posao kasnije, morala sam probati, jer ne želim se cijeli život pitati što bi bilo kad bi bilo. I sretna sam zbog svog izbora i ne žalim niti sekunde, bez obzira na sve. A i da radim kod mame, i tako ne bih živjela s njima, jer niti moje sestre i ja mislimo živjeti sa starcima niti oni žele da mi živimo s njima. I točka. To jednostavno tako ne ide. Ne pada mi na pamet.

E na to je on meni svašta rekao. Da šta ja mislim da je život tako lagan, da se ne mogu samo tako odseliti, da nije to sve samo tako jednostavno, da mi plaća neće biti dovoljna, ako i nađem posao, blablabla... Da se jedino mogu udati za nekoga i odseliti se samo ako on ima negdje nešto, pa tako mogu živjeti kod njega, sve ostalo je jako teško, kenj kenj kenj...

Naravno, ne moram niti spominjati da se divim svojoj samokontroli. Samo sam mu smireno i nasmijano rekla: „Tko želi, nađe način.“ I zaista to mislim. A on mi je na to rekao: „Sjetit ćeš se ti mene i mojih riječi.“ Hvala nebesima stigli smo do zadnje stanice i razgovor je tu završio, na moje zadovoljstvo, a za njega me nije briga.

Taj njegov zatucan i primitivan stav mi je digao tlak do nebesa. Jer smatram da svojim trudom mogu postići sve što želim. I mislim da sam dovoljno sposobna da si osiguram normalan i pristojan život. Jer ono što sam ja osjetila u njegovim riječima i rečenicama je kao neka zavist zbog svega što postižemo i moja obitelj i ja. Jer u mjerilima moje šire familije (dakle i onog dijela koji mi je u krvnom srodstvu i onog dijela koji mi nije u krvnom srodstvu), smo daleko najuspješniji, bez imalo lažne skromnosti. Moji roditelji su sve postigli isključivo svojim trudom i krvavim radom. A postigli su puno. Oni su moj uzor. I ako su mogli oni, definitivno mogu i ja. No njihovim najvećim uspjehom smatram itekako uspješan odgoj mojih sestara i mene. Jer moje sestre i ja smo također, bez imalo lažne skromnosti, daleko najuspješnije, od sve bliže i daljnje familije, u smislu školovanja. Amy i ja smo uspješno završile Klasičnu gimnaziju i sada uspješno studiramo, Lili je završila prvi razred i rastura tamo, mala je genijalka, a i ne sumnjam niti najmanje da će upisati fax koji god bude željela (trenutno je to arhitektura, no vidjet ćemo još).

I sada bi možda pomislili kao da se opravdavam, no ne nije stvar u tome. Ne opravdavam se nikome. Nego jednostavno se ne mogu načuditi ljudskoj zlobi. Cijelo poslijepodne sam provela razmišljajući o tome svemu. I ne mogu naći racionalnog objašnjenja.

Zašto su ljudi zavidni?