Kuda idu divlje svinje?

Uče nas da promatramo svijet oko sebe. I zaista, promatram ga. Gledam sada ovu situaciju koja nas je zadesila. Iako možda nije dobro reći da nas je zadesila ova situacija, mislim da smo se sami u nju doveli.

Ne mogu reći da me politika ne zanima. Kada bih se barem mogla tako postaviti prema toj situaciji. Blažena indiferentnost i flegmatizam. E ova ptica drugačije leti. Čovjek sam i živim u (nazovimo) uređenom društvu. Kako me ne bi moglo zanimati ono što drugi rade u moje ime? Jer političari su predstavnici naroda i oni u ime naroda odlučuju. A ja sam dio naroda. Ergo, mora me zanimati, jer o mojoj guzici se radi.

Ne želim ulaziti u razloge zbog kojih je sad već bivši premijer otišao sa svoje pozicije, da je neodgovorno – jest, ali s obzirom da živimo na Balkanu, više me ništa ne čudi. No nije li upravo to grozno? Da smo navikli na svakakva sranja koja nam podvaljuju. Kao da smo orvelovske ovce i jedino što znamo je jesti travu i blejat. I sve pod izgovorom, ah ovo je Balkan, ah šta ćeš, oni imaju vlast pa mogu.

No, ono što daje legitimitet svakoj vlasti, pa tako i ovoj našoj nesretnoj, jest činjenica da ju bira narod. Dakle, narod stoji iza vlasti. I prema svakoj logici (aristotelovskoj, zdravoseljačkoj, dječijoj, znanstvenoj, nije bitno) vlast je ovdje da služi narodu. Kad kažem služi, to znači osluškuje puls nacije i pokušava maksimalno pomoći svima.

No kod nas su lončići pobrkani. Neki su čak i polupani.


I što sad?


Uljuljkani u lažni osjećaj sigurnosti, lagano gubimo tlo pod nogama. Tržište je pred kolapsom. Gospodarstvo se lagano urušava. Turistička sezona će doživjeti veliki debakl. A ni klima nas više ne sluša. Ima li boljeg trenutka da i atmosfera podivlja? Dakle slijedi veeeliki bum, koji će nam odzvanjat u ušima još dugo vremena. I situacija je ozbiljna. I svatko ozbiljan bi se ozbiljno primio posla, no naša sadašnja premjerka to uspoređuje sa krumpir salatom. Neki će reći da je to simpatično, no ja vas pitam, nismo li trebali prerasti taj „simpatični“ način komunikacije i ipak se ozbiljno postaviti prema problemu?

Neki dan sam čitala jedan članak u kojem jedan američki novinar, Washington posta čini mi se, komentira stanje u našoj zemljici. I rečenica kojom je tako lijepo sve opisao išla je ovako: „Neke države imaju mafiju, hrvatska mafija ima državu.“ Tako prikladno, zar ne?

Gledam ja tako izravni prijenos sa sjednice Sabora. I opet se svako malo svađam sa televizorom. Gledam kako mi vrijeđaju inteligenciju. Gledam toliku količinu gluposti, i pitam se: „Tko je tu lud?“. Gledam njih tamo, novu ekipicu koja nam je postala nova Vlada, i izgledaju mi kao jadnici na optuženičkoj klupi, koji već znaju da će biti osuđeni i čekaju smrt, možda vješanjem, da i narod vidi. Bilo bi prikladno.

Stalno se pitam, kada ćemo već jednom reći dosta? Kada ćemo prestati biti ovce i pokazati zube? Kada ćemo reći da nas ne mogu jebati u zdrav mozak? Kada?

Svatko kaže: „Ah šta ja mogu promijeniti, ja sam nebitan u cijeloj priči.“ Sa takvim stavom, naravno da ne možeš ništa promijeniti. Tko je ikada išta postigao sa stavom gubitnika?

I bila sam u dvojbi, želim li se nastaviti boriti za studentska prava ili ne? I bila sam vrlo blizu odluke da pustim sve. Jer sam umorna već od svega. Međutim, sada shvaćam da neću to pustiti samo tako. Moja vlastita priroda mi ne da. Jer iako je moj doprinos zaista malen i skroman, veći je od većine ljudi u ovoj državi.

I možda ću jednog dana za pedeset godina biti dosadna svojoj djeci i unucima kada im budem pričala priče kao što to bake i djedovi rade: „Ah, kada sam ja bila mlada i dok sam studirala, pa sam se borila i prosvjedovala...“ Ali znate što, barem ću imati što pričati. Jer neki prožive cijeli život, a nisu se makli s mjesta. Kakav je to život, pitam se ja?

Nije li bolje pasti u borbi, ali barem znati da si probao, i na taj način si čist sam pred sobom, nego biti bezličan i bez onog žara u sebi, sa spoznajom da možeš nešto učiniti, ali nećeš, jer je tako lakše.

U životu uvijek postoje dva puta. Postoji staza i postoji šuma. Staza je dosadna, predvidljiva. Šuma je svemir za sebe. I nije li zanimljivije hodati šumom, daleko od svih staza i otkrivati nove stvari i istinski uživati. Osobno, uvijek ću odabrati šumu.

I za kraj, kakve veze ovaj post ima sa naslovom. Apsolutno nikakve. Međutim, ta rečenica mi je prva pala na pamet kada sam čula da će izvijesni I.S. odstupiti sa svoje dužnosti. I zaista, ako smo mi orvelovske ovce, kuda onda idu naše orvelovske svinje?