Fali mi

Gledam ovaj svijet. I čudan mi je. Zaista. I razmišljam što mi tu nedostaje. I shvatila sam. Fali mi nasmijanih lica.

Gdje je nestala dječja bezbrižnost? Gdje su nestali oni osmjesi ujutro kada hodaš prema autobusnoj stanici i susjeda te samo pogleda i nasmije ti se? I ti se njoj nasmiješ. I nema potrebe izgovoriti niti jednu riječ, jer se razumijete.

Gledam ljude u tramvajima. Svi su toliko zamišljeni. Sjene briga su im na licima. I promatram ih, gledam ta tužna lica, i nije mi jasno.

Koliko je potrebno za sreću? Jel' se mjeri u novcima? Koja je valuta sreće? Zar zaista samo novac čini ljude sretnima? Odbijam to vjerovati...

Sjećam se kada sam bila mala. Iako danas živimo u kao elitnom kvartu, kada sam ja bila klinka ovo je bila Pripizdina donja. Cesta nije bila asfaltirana. Pola ovih kuća u ulici nije postojalo. A dio ulice je bio šuma. Danas nije tako, manje – više sve je izgrađeno. Samo je tata radio. Mama je pazila na nas i brinula se za kuću, vrt, i kokoši i purane kada smo ih imali. I nisam imala silne igračke kao što ih djeca danas imaju. Nisam imala role, bicikle, igrice, nisam gledala tv. Prvi bicikl sam dobila tek kada sam bila drugi ili treći osnovne. Ali bez obzira na sve, bila sam sretno dijete.

Nikada neću zaboraviti kada sam mami pomagala u vrtu. Koji je to svijet meni bio. Ajme kada se samo sjetim. Đungla u mom dvorištu koja me svaki dan oduševljavala. Nije veliki vrt, ali imali smo sve i svašta posađeno u njemu. Mama je meni i sestri dala teglice sa vodom i sapunicom i u njih smo skupljale krumpirove zlatice sa krumpira. Kada se samo sjetim... Onako mala sam bosa hodala kroz gredice krumpira i gledala svaki listić dal' ima tih zločestih nametnika. I sva bih bila sretna kada bih našla nekog. Nije bilo nikakvih pesticida, to se zove organska proizvodnja.

Kakav je gušt bio igrati se skrivača sa sestrom u u redovima kukuruza. Nije ga bilo puno, ali opet, dovoljno da se igramo.

Ubrati grašak i pojesti ga tamo, onako zelenog i slatkog. Ubrati list salate i pojesti ga odmah. Iskopati mrkvu iz zemlje i malo ju oprati u vodi i jesti ju onako savršenu, punu soka i okusa. Gnjaviti mamu kada će već jednom te proklete rotkvice dovoljno narasti da se mogu brati. Pa nema veze što su tako male, neću ih puno ubrati, samo jednu ili dvije. Meni ne smeta što su tako male. Koji gušt je bio taj vrt.

Najlijepše mi je bilo šetati vrtom u kasno ljeto. Kada je sve bilo puno plodova. I kada me mama slala u vrt da uberem neki krastavac za salatu...

I onda mi netko kaže da je novac potreban. Ako će moja djeca moći doživjeti pola od toga što sam ja doživjela, biti ću zaista sretna.


Kada čovjek prestane biti sretan? Kada ga život pritisne? Kada se to događa? Zar se samo probudiš jedno jutro i shvatiš da je život težak i okrutan? Odbijam prihvatiti da je tako teško. Ok, moraš raditi, i umoran si i dosta ti je svega, ali kada već moraš raditi zašto ne pronađeš zadovoljstvo u svom poslu?

I svi imaju svoje probleme. I to mi je jasno. Ali problem je težak upravo onoliko koliko mu ti daješ na snazi. Zar nije jednostavnije nasmijati se svima u brk i reći: „Ma ja to mogu!“

Zar sunčeve zrake ujutro na licu nisu dovoljne za osmjeh?
Zar pogled djeteta nije dovoljan za osmjeh?
Zar zaigrani pas nije dovoljan za osmjeh?
Zar prekrasna pjesma na radiju nije dovoljna za osmjeh?
Zar odličan sladoled nije dovoljan za osmjeh?
Zar prijateljstvo nije dovoljno za osmjeh?
Zar ljubav nije dovoljna za osmjeh?

Fali mi nasmijanih lica. Fali mi...