Saga o probavi

Da znam, moram napisati drugi dio o terenu. Budem. Uskoro. Htjela sam to jučer napraviti, međutim, bila sam u potpunosti izvan pogona.

Ponedjeljak, 05:00 sati, budim se sa nevjerojatnim bolovima u trbuhu. Odlazim u wc, izlazi iz mene i s jedne i druge strane. Odurno nešto. Cijeli dan je protekao u sličnom raspoloženju. Nisam bila u stanju ustat se iz kreveta. Čim bi se ustala samo bi mi se počelo vrtiti. Temperatura me držala cijeli dan. Cijelo vrijeme oko 38 i 38,5 stupnjeva. Smrzavala sam se ispod popluna. Divota. Glava mi je bila kao da se neko zločesto dijete sjelo unutra i igralo sa bubnjevima. Pomisao na hranu bi mi okrenulo želudac za 360 stupnjeva. Bilo je nemoguće gledati tv, zbog glupih reklama sa hranom.

Budući da sam imala užasnu potrebu za svježim zrakom, cijeli dan mi je bio otvoren prozor. I naravno, uletio mi je stršljen u sobu. Što inače naravno ne bi bio problem, ali s obzirom da nisam baš bila u najboljim odnosima sa silom težom dok sam stajala na nogama, pokrila sam se poplunom preko glave i nazvala tatu mobitelom (sreća da je bio u blizini) da ga dođe ubit. Možete zamislit scenu. Kao iz filmova.

Ostatak dana je prošao u smrzavanju pod poplunom, tuširanjem pod ne tako toplom vodom, valovima vrućine, učestalim odlascima u wc (bili smo si best frendići jučer), pokušajima jedenja dvopeka (pojela sam jučer ravno jednu i pol šnitu) i pijenjem čaja od šipka na žličicu, te uvjeravanjem staraca da mi i nije tako loše, i da će mi sigurno biti bolje (prijetili su mi da će me odvest na Zaraznu, samo mi je to još trebalo).

I tako, probudih se ja danas ujutro, relativno rano. I hvala Zeusu, temperatura se vratila u normalno stanje. Međutim, intenzivna druženja sa wc – om su se nastavila. Studiram biologiju, ali odkud to sve dolazi???

Anyway, oporavih se ja lagano i počela sam se psihički pripremat za učenje. Malo sam bila na netu i chatu, kad odjednom zazvoni mobitel. Zove baka i kaže mi paničnim glasom: „Semmy, brzo izađi van, Oscaru je jako loše, samo cvili i sav je jadan, ne želi niti jesti!!“ Naravno, mičem komp, odlazim sa chata bez pozdrava i izletavam van u pidžami. Dolazim do Oscara, i stvarno mu nije bilo dobro. Cvilio je i sav je bio jadan. Pustila sam ga van iz njegovog dijela dvorišta i budući da on uvijek kad izađe van krene okolo šetat i nema šanse da ga uhvatiš, sad je bilo veoma čudno i simptomatično to što se nije micao od mene. Samo je hodao kraj mene i mojih nogu, tresao se i cvilio. Naravno, bila sam izvan sebe. Odmah sam zvala veterinara koji nam je rekao da dođemo. Brzo sam se obukla, sestra je vozila, a Oscar i ja smo bili na zadnjem sjedalu. Bio je nevjerojatno miran, a on se inače mrzi vozit u autu i svaki put bi mi se najradije popeo na glavu. Danas nije bilo tako.

Kada smo konačno stigli do veterinara, koji je na sreću manje od 10 minuta autom od nas, ušli smo unutra i pregled je počeo. Prvo sam objasnila što je bilo. Rekla sam da je sinoć i danas cijeli dan letargičan i cvili (a naravno kad smo došli tamo bio je veseliji jer je došao u novo okruženje pa je to trebalo istražiti). Cijelog ga je ispipao, što je popriličan zahvat, jer moje pseto ima poprilično dlake i nemoguće je doprijeti do ičega.

Zatim je morao izmjeriti temperaturu. Što kod životinja podrazumijeva guranje toplomjera u anus. Jadno moje je to jedva preživjelo. Cvilio je, a ja sam ga čvrsto držala oko vrata i šaptala mu u uho da će sve biti uredu. Imao je temperaturu 39,5 stupnjeva, što je povišena temperatura i znači da nešto nije ok.

Nakon toga mi je veterinar uvalio u ruku neku posudu i rekao da izađem s njim malo van i da šećemo tu oko ambulante, a ja da uhvatim malo urina kad digne nogu. Sestra mi se smijala ko luda, međutim, ja bi za svojim psom u Savu skočila, tako da mi je ovo bio najmanji problem. Kada sam to uspješno napravila (iz samo drugog pokušaja!!), onda je veterinar to analizirao i sve je bilo ok.

Zatim mu je pokušao izmjeriti puls, što je bilo praktički nemoguće, jer mu jednostavno nije mogao napipati niti jednu arteriju. Pa je probao sa slušalicama da mu čuje srce. Ali Oscar je dahtao, citiram : “Kao lokomotiva“.

Zatim mu je tražio testise. Uspio je napipati samo jedan, a drugog nema. što je meni bio nevjerojatan šok, budući da je Oscar do sad već priličan broj puta bio kod veterinara i da to nisu skužili. Jednom su ga čak i bili skroz obrijali u cijelom tom području i da to nisu vidjeli nije mi jasno. To može biti poprilično opasno, budući da je Roki, boxer od frendice imao istu situaciju, i to mu se pretvorilo u tumor, bio je sav jadan, i na sreću skužili su na vrijeme i uspjeli su ga operirat. Evo ga sad živahno skakuće sa svojih 10 godina.

Nakon tog zaključka, veterinar, koji je btw teška spaljotina, je navukao rukavice, one plastične, kao od vrećice. I našpricao ih sa nekom rozom tekućinom. I kaže on meni da pesonju opet čvrsto primim oko vrata. Uglavnom počeo mu je gurat prste u guzu. Unutra je pronašao komadiće kosti. I na sreću su pronašli što mu je. Pesonja je imao zatvor. Nakon toga mu je drugi kolega veterinar rekao da mu te rukavice neće biti dovoljne, i da bi trebao neke deblje navući, a ovaj njemu veli: „Ma šta, malo poslije sa papirom očistiš ispod noktiju i sve ok!“ Čovjek je komedija.

Nije mu bio uspio sve izvadit, pa je Oscar dobio dvije bočice parafinskog ulja koje mora popiti. Da ga protjera. I strogu zabranu od konzumiranja bilokakvih kostiju ikad više. Kao da malom djetetu uzmeš igračku, Oscar je ostao bez kostiju.

Poslije ga je još malo pregledavao, i Oscar je nešto cvilio, a veterinar je samo rekao: „A ti si neka mimozica, jel?“ Što je zapravo i istina. Nakon toga je dobio tri injekcije. Zatim me pitao koliko je star, a ja sam rekla da će sada u četvrtak imati tek osam godina. A dođe meni veterinar: „O, pa osam godina je dosta za njufića!“ A ja onako tužnim glasom odgovaram: „Nemojte mi to govorit...“

I na kraju su ga još samo vagali, i ispada da pesonja ima samo 52 kile. I veterinar se iznenadio da je tako malo. I meni je bio šok. Ne bih nikad rekla. Al dobro, tata se kasnije zezao da ga slabo hranimo. Cijeli taj sport kod veterinara nas je koštao samo 146 kuna!! Baš sam bila u šoku, nisam mogla vjerovat. Mislila sam da će biti oko 500 kn sigurno, kad ono samo 146. Stvarno su fer. Jer znam kako po drugim ambulantama znaju oderat ljude. Sutra pas mora na kontrolu.

Došli smo doma (opet je bio nevjerojatno dobar za vrijeme vožnje) i onda sam mu morala dati parafinsko ulje. Dobila sam špricu s kojom sam mu direktno u usta stavila ulje, koje mora da je odvratno. Prvo sam mu dala pola bočice, a onda kasnije drugu polovicu. I kad smo se vratili iz šetnje još malo, a sutra će dobiti ostatak. Jadan pas.

U sedam smo išli u šetnju na branu. Morala sam pazit dal će obavljat nuždu. Prvi put kada se namjestio u pozu, ja sam nestrpljivo promatrala, međutim ništa nije izlazilo. Tako mi ga je bilo žao, baš se vidjelo da se muči. U šetnji je bio sav jadan. Inače, kad idemo u šetnju, uvijek me vuče ko lud prvih 200 metara, i ja ga jedva vodim. I navikla sam se na to da je divlji. A sad je bio baš pristojan, bio je predobar. Napravili smo dva kruga po brani (inače radimo samo jedan). Trebalo nam je preko sat vremena (inače nam za jedan treba oko 20 minuta). Hodao je polako, uvijek negdje uz mene, što nikad nije slučaj, inače uvijek negdje zuji, ili se valja u nekom blatu ili se kupa u potoku. Sad je jedva u potok ušao. Na sreću, još je 4 puta obavljao nuždu (što se nikada nije dogodilo u šetnjama, jer inače to pratim). Svaki put sam pregledala što je izašlo iz njega, a 4. put sam čak i slikala sa mobitelom, zato da sutra pokažem veterinaru, jer je čudno izgledalo.

Pri kraju drugog kruga smo sreli neku djevojku sa malom ženkicom pit bulla. Bila je preslatka i jako umiljata (da znam kakva je to pasmina, ali ova je bila tako slatka i tako se mazila samnom, i za mene ne postoje ružni psi, ako je to nekome argument, svaki pas je prekrasan). Uglavnom, bilo mi je drago, jer Oscar je malo živnuo kad ju je vidio, čak je i malo skakao. Na povratku doma čak je i lajao na Medu, psa na početku ulice, koji me prije nekih 5 godina ugrizao, a Oscar ga ne može organski podnijeti. Inače Oscar laje samo na njega kada smo u šetnji, i Oscara je praktički nemoguće čuti kako laje. Tako da mi je to znak da nije baš tako loša situacija.

Tako volim tu životinju, ne mogu niti zamisliti da mu se nešto dogodi. Kraj osnovne i cijelu srednju sam proživjela s njim, a sada s njim proživljavam fax. Ne znam što bih bez njega. On mi je najbolji prijatelj i uvijek me sluša. I uvijek se veseli kada me vidi. I kada imam osjećaj da me nitko ne voli, znam da me on voli.





Uglavnom, sutra se dižem prije sedam, moram prošetat s njim i kontrolirati koliko i šta izlazi iz njega, zato da mogu popodne veterinaru detaljno ispričati sve. Nakon toga slijedi odlazak na fax, gdje se mogu zadržati najdulje do 15:00h i nakon toga brzo doma i sa pesonjom veterinaru.

Prvo sam ja jučer bila sa probavnim problemima i temperaturom, danas je Oscar, tko je slijedeći?

Saga se nastavlja...