petak, 17.04.2009.
Ah što volim...
UPOZORENJE! Sadržaj nije preporučljiv za osobe slabijeg želuca, čitanje na vlastitu odgovornost. Dobro nakon možda malo pretjeranog uvoda, nastavimo lagano. A vi prosudite sami... Jer recimo dotične „gnjusobe“ o kojima ću pričati za mene nisu gnjusne niti najmanje. Ali ako ćemo po bon – tonu, trebalo bi me baciti na Goli otok da tucam kamen. Riječ je o tome što dolikuje, a što ne. Upravo zbog toga postoji bon – ton. Uče nas od malena da nije pristojno podrigivat za stolom, ne smiješ prdnut da svi čuju jer je to tako fuj, itd. Ma znate što, to su sve najnormalnije fiziološke potrebe, a meni je tako zanimljivo promatrati ljude kad ih dovedeš u tako neke „odvratne“ situacije. Dakle, postoji u meni ta jedna, hm ne znam kako bih to nazvala, karakterna crta možda (?) sa pomaknutim smislom za humor. Što će reći da zapravo izvodim stvari koje zabavljaju samo mene. Naravno sve se to događa pred određenim krugom ljudi, pred obitelji, jer oni nemaju izbora, moraju me trpit, he he. A i zapravo njih je najlakše šokirati. I uvijek se iznova čude mojoj „primitivnosti“. Nikako da nauče, he he. Pa da vam opišem nekoliko tih situacija, toliko osuđivanih od okoline: Situacija prva Nevjerojatno mi je kako uvijek najbolju inspiraciju dobijem za stolom dok ručam sa family. Npr. jedemo tortille koje su baš onako savršeno spicy kako ja volim. Znate ono kad vam suze krenu na oči i kad sinusi prorade. E to ja volim i onda usred ručka izjavim: „E idućih par dana će bit veselo na wc-u!“ Moji polude. Kako se ja to razgovaram dok sam za stolom? Pa jesu me tako učili?! Spominjat wc i sve što ide uz to dok se jede njih ubija u pojam. Bilo je naravno i puno eksplicitnijih izjava, ali ne mogu se sad sjetiti. Da ne pričam da su mama i sestra znale ustat od stola budući da su izrazito gadljive. A neću ni spominjat situacije kada bih govorila na što me asocira neka hrana... Znate one hrenovke sa sirom? Ko' kad prišt stisneš curi bijelo van... he he. Jbga, imam bujnu maštu. Situacija druga Nema mi većeg gušta nego kad se poslije jela onako pravo muški podrignem na sav glas. Nimalo damski, zar ne? Najdražoj majci se kosa na glavi od toga diže. A ja baš namjerno s još većim guštom. I zatim slijede popratni komentari koje slušam: „Ajme, koje si ti prase!!!! Nikad se nećeš udat s takvim ponašanjem!!!! Kako to tvoji prijatelji trpe?!! Dobro da ih uopće imaš!! ... „ Ma prijatelji nemaju problema s tim, jer samo doma mamu provociram s tim. A uostalom, prijatelji me prihvaćaju takvu kakva jesam, sa podrigivanjem, ili bez njega. I nije mi jasno zašto se podrigivanje doživljava tako negativno? Pa to je naprirodnija stvar. Zamislite samo da ne smijemo kihati jer je neprihvatljivo po bon – ton. Situacija treća Dolazim doma, ulazim u dvorište, dva metra prije vrata uzimam zalet i uletavam u kuću. Bacam torbu na pod dnevnog boravka. Trčim uz stepenice, skidam vestu ili jaknu i bacam ju sa strane i cijelo vrijeme se derem: „ Mičiteee mi seee s putaaa... Imaaam proljeeev...“ Naravno, mojima je opet muka, jer 'ko o čemu, ja o sranju. Ali stvarno, presmiješno mi je slušati njihove komentare o tome kako neke stvari trebam zadržati za sebe. Situacija četvrta Sjedimo u dnevnom boravku. Gledamo neki film, a ja onako suptilno i slučajno ispustim jednog zvonimira (glasno prdnem za sve one koji ne znaju). Pa kad krenu salve rečenica: „Fuj!! Kaj se ne možeš niti malo kontrolirat??!! Sram te bilo, ti si žensko!!!! ...“ A ja na to sve samo kažem legendarnu rečenicu koju je jedan dedek, u legendarnom filmu "Maršal" redatelja Vinka Brešana, izjavio kada mu je slučajno jedan zvonimir pobjegao: „Skužajte judi, pobiglo mi.“ Situacija je bezbroj. Ali shvatili ste principe mog ponašanja. Ja to zovem strategijom za izludit starce. Misle da imaju neodgojeno derište i lude zbog toga, a ja se tako dobro zabavljam. Imam brojne inspirativne trenutke, ali opet ne treba niti pretjerivat, jer onda bih postala naporna. Osobno, ništa od navedenog ne smatram gnjusnim. Ali kada netko (u ovom slučaju moja uža familija) kategorizira ove situacije kao odurne, e onda ih ja dodatno potenciram. I naravno, najbitnija je publika kojoj izvodite performanse, jer ako nađete sebi ravnog, nema tu kruha  Ima taj jedan mali vražičak u meni... I dragi moji? Da čujem komentare? Koliko sam fuuuujj?? Ili možda postoji među vama moja srodna duša? Post je inspiriran legendarnom pjesmom Vatrogasaca - Biokemijan rapsody |