Prašina

Spremala sam sobu danas. Prekrasna mi je sad, sve na svom mjestu. Nema više kreativnog nereda, kako ja volim zvati svoju sobicu u vrijeme gužve na faxu. Koja valjda non-stop traje. Jer osim onog osnovnog spremanja koje prakticiram svako malo, generalku ipak radim malo rjeđe. Tako sam povadila van iz ormara sve stvari koje ne nosim uopće, a držim ih ko hrćak u svom sad već (pre)malom ormaru. Na sreću nije ih bilo puno.

Uglavnom, kako sad sad malo detaljnije spremala iskopala sam kutiju iz dubine jednog ormara. Crvena velika kutija puna kojekakvih uspomena. Najviše bespotrebnih sitnica je bilo sa raznih putovanja tijekom srednje škole. Papirići, vodiči, stare ulaznice. Čak je u kutiji bila kutija od mog bivšeg bivšeg bivšeg mobitela, kojeg sam imala čini mi se u drugom srednje. Kojeg sam i zaboravila da imam. He he. To samo pokazuje koliko je stara ta kutija. Onda bilo je unutra i kojekakvih garancija, od starog kompa, printera. Upute za rad istih pomagala. Sve u svemu svašta. A najbolje od svega je definitivno prastari dnevnik iz trećeg srednje. Naime, ja svako toliko imam potrebu pisati dnevnik, a to uvijek traje mjesec – dva i želja me prođe. I tako sam našla taj iz trećeg srednje. Umrla sam od smijeha. To je bio onaj period prije nego sam nogu slomila i dio dok sam bila polomljena. Zanimljivo je kako su neke stvari i dalje ostale iste.

Npr. u tom trenu sam razmišljala koji ću fax upisat. Nisam imala pojma što me zanima, tj. zanimale su me razne stvari, ali ja se jednostavno nisam mogla odlučit. Starci su tjerali vodu na svoj mlin, a ja sam bila sva u problemima. Jer jednostavno nisam znala što ću. I na kraju sam završila na biologiji. Mogu samo reći da se puno stvari poklopilo i da sam uspjela dobiti ono što želim bez da starce razočaram u prevelikoj mjeri (oni su htjeli da ja odem na medicinu, joj što mi je drago što nisam). Ista stvar se ponavlja i sad. Moram izabrat koji ću diplomski. Na sreću, imat ću godinu dana duže za razmišljanje, ali i dalje jednostavno mi je to sve skupa baš naporno. Vidjet ću što ću točno, još ne znam, ali bar znam što neću, i to je početak. Jedino što znam je da će to biti samo moja odluka, a starci se neće miješat.

Sad kad sam se sjetila tih problema, pitam se dal' je ovo bio pravi izbor. Pa mislim da je. Jer stvarno učim ono što volim i ono što razumijem. Jer kad gledam ekonomiju s kojom se moji starci bave i mlađa sestra studira, shvaćam da to niti najmanje nije za mene. Jer prije kojih mjesec dana mama mi je objašnjavala koji se sve porezi plaćaju na minimalnu plaću. Strašno, to je toliko nelogično. Milijun pravila i samo padneš u depresiju kad vidiš koliko te država odere. Nakon što mi je to sve objasnila, shvatila sam da mi je život puno puno lijepši kada to sve ne znam. Jer to samo baca u depresiju. Kad vidiš koliko radiš i koliko ti se od toga oduzima. Tako da sam odlučila, da ne želim imati veze s tim. Jednog lijepog dana kada budem zarađivala svoju plaću, zanimat će me samo koliko ću ja na kraju dobit, a sve ostalo mi nije bitno. Jer kad se već radi za novce i nemamo izbora. Osobno, mislim da se ljudi previše zamaraju s novcima i mislim da što ih ljudi više imaju da su nesretniji. Nemojte me krivo shvatiti, naravno, osnovno za život je itekako potrebno i više sam nego sretna što se ne moram brinuti oko toga. Ali ja tu mislim na one koji toliko rade da samo skupljaju novac, a uopće ne uživaju u životu. Ako samo radiš, radiš i radiš s ciljem da se što više obogatiš, prođe ti život u radu. Treba se malo i opustit. Jer nije sve u novcima. Ako sam išta naučila, onda sam to naučila. Ponekad je zagrljaj potrebniji od novaca, ali neki to na žalost nikada neće shvatiti.