o politici na zapovijed

intimni odnosi crkve i politike

'Ako crkva želi vlast, izgubit će kredibilitet' (biskup Srakić, Jutrnji list 11.11.2007) Netko se sjetio napokon. U duhu teme: ALELUJA. Nisu mi potpuno jasni intimni odnosi političara i crkve i ne usudim se ulaziti u to, ali uzimam za pravo da trenutne aktualnosti prokomentiram iz perspektive jednog običnog člane vjerske zajednice. Istina je da crkva ne može opstati ako joj država ne osigura minimum za život i to je u redu jer je poznata vjerska orijentacija velike većine naših državljana. Istina je također, da kako bi bila bliža svojim vjernicima, crkva mora prilagoditi s poruke svjetovnim prilikama i svećenici kao duhovni pastiri moraju podsjećati članove svoje crkve na moralne vrijednosti. Ipak kada se u tome pretjera i kad se crkva veže uz vlast ili još gore uz stranku tada ona gubi svoju neovisnost i gubi svevremenost. Gubi svoju transcedentnu dimenziju zbog koje su uvijek sve duhovne zajednice imale jednu određenu mističnost i nedodirljivost. Dijmenziju zbog koje su članovi svih vjerskih zajednica , ma koliko trenutne svjetnovne prilike bile nesređene teške i besmislene, uvijek mogli pronaći snagu i duhovni mir. Crkva sve više zaboravlja da time što želi zavladati svim segmentima društvene zajednice sve više gubi svoju posebnost, postaje jednaka onima koje kritizira i najgore od svega radi suprotno onim načelima koje podržava tj, negira poruke koje svećenici svake nedjelje izvlače, ni manje ni više, nego iz Svetog pisma. Čini mi se da problem iz dana u dan raste jer najmanje je stvar u tome što vjernike i crkvu netko kritizira i naziva lcemjerima, ali je daleko veće pitanje zašto sami vjernici ne nalaze u svojim crkvama ono što traže. Slične sam teme znala zapodjenuti s vršnjacima s kojima sam zajedno išla na vjeronuk, primala sakramente i s kojima svake nedjelje poslije mise ispijam kave. Većina se slaže da tolika agresivnost crkve samo šteti statusu vjernika. Ljudi dolaze u crkvu pronaći mir koji ne mogu naći u svakodnevnom životu, dolaze čuti riječi pouke i ohrabrenja. Dolaze možda pobjeći od svakodnevnice i ponekad se uvjeriti da u ovom svijetu još uvijek postoje oni, članovi, koji vjeruju u moralne i etičke vrijednosti, kojima nije sve u materijalnom interesu.Žele se iznova uvjeriti da postoje oni koji ne mrze ili se barem trude biti tolerantni. No što kad vođe te zajednice čine suprotno? Što kad uzimaju novac i provode politički kampanju i kad, ne da ne pokazuju toleranciju, nego šire govor mržnje. Što kad oni pogaze pouku Biblije koja kaže kako će se onaj tko se ponizi uzvisiti? Gubi li onda to sve smisao? Sretna sam što još vjerujem da ipak sve skupa još ima smisla, da crkva kao institucija nije do srži iskvarena jer bez nje nema ni vjere, ali sam jednako tako tužna što očito glavnu riječ imaju krivi ljudi ili ljudi s iskrivljenim uvjerenjima. Jer takvi samo štete cijeloj vjerskoj zajednici i zbog takvih se često nađem u onoj skupini koja se naziva licemjerima. Nisu svi kršćani dobri i moralni, niti su svi koji to nisu zli i nemoralni. Ali nisu ni svi kršćani licemjeri. Međutim kad predstavnici zajednice rade krivo, onda se na temelju njih sudi svima. Kad pčnu crkvu pretvarati u još jednu političku stranku i li svjetovnu organizaciju uništavaju njene temelje i vjeru prikazuju plitkom, gaze sve filozofske rasprave koje se skrivaju u knjigama i svoju filozofiju svode na rspravu o politici i seksualnom odgoju čime tjeraju ljude iz crkve i izlažu ruglu sebe i zajednicu koje su predstavnici.

- 12:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

čovjek koji je jeo slanac

Čini se kako bi trebalo prestati proizvoditi mobitele s kamerama jer očito nema drugog načina da cirkus samozvanog građanskog novinrstva prestane. Novinari su se oduvijeksmatrali nižom vrstom, slugama države i sl. ali od njih se ipak tražila barem doza zdravog razuma i određena odgovornost. Sada su, čini se, taj zdrav razum, u trci za novcem, izgubili sami urednici. Da bi se kupio mobitel ne prolazi se nikakav test ineligencije, a da bi se njime nekoga fotografiralo i optužilo u novinama, ne da ne moraš imati ni trunku zdravog razuma, nego još dobiješ 100kn. I sve to ne bi bilo tako loše da postoji selekcija vijesti. Ovako se sve pretvara u kaos. Isfrustrirani, nezadovoljni, gladni, ili neispavani pojedinci svoje probleme pokušavaju riješiti pribijajući na stup srama one, koji nemaju nikakve veze s izvorom njihove frustracije. A, ljudi su razmaženi i strogi perfekcionisti kad ocjenjuju rad drugoga, što više dobiju bit će još više sitničavi. Svaki dan vozim se zagrebačkim autobusima kojima uistinu ne nalazim zamjerku (ne sudim sve autobuse govorim o liniji kojom ja putujem). Novi su prostrani topli i što najviše čudi, unatoč gužvama, stižu iznenađujuće točno na svoja odredišta. I onda se nađu veseljaci koji se ne sjete pogledati red vožnje već čekaju autobuse u krivo vrijeme pa proklinju i državu i vozača i policiju i škole jer…dolazimo do izvora problema, sin joj ne može ispraviti jedinicu iz matematike i zato je normalno kriva država. Sve je to bilo u redu dok takvi nisu dobili priliku i da javno jadikuju. Pa, u novinama izađe slika vozača tramvaja, koji je kriv jer, dok vozi jede slanac. Blago nama kad se pomirimo sa svim nesrećama na cesti, kad zažmirimo na sve one koji voze pijani i koji ceste u naseljima koriste kako bi testirali koji je maximum tatinog poklona i kad za sve to okrivimo čovjeka koji jede slanac. Koliko se sjećam, instruktor vožnje učio me da dok vozim ne smijem biti neispavana, bolesna, pod utjecajem opijata, da za vrijeme vožnje ne smijem pričati na mobitel, ali nikakvu hranu i piće nije spominjao. I ne samo to, nego je jedna od važnih lekcija bila i ta da, ukoliko se osoba nađe na mjestu prometne nesreće, zkonom je dužna pružiti pomoć stradalom ili pozvati liječnika. Kada je, ne tako davno, malda maturantica teško ozlijeđena naletom tramvaja sretni vlasnici mobitela nisu se sjetili te lekcije iz autoškole i pozvali pomoć već su prvo 10-ak minuta posvetili 'fotkanju'- jer ipak, sto kuna je sto kuna. Stoga se čini, da je više kriv onaj iz kamera ovaj mobitela nego gospodin koji je jeo slanac. Ne želim reći da treba na sve zažmiriti, ali očito je da ovakvi slučajevi ne rješavaju ništa već jedino mogu nštetiti jednoj osobi. Time se građanima daje prividni utjecaj i ispušni ventil za nihove frustracije te oni zaboravljaju da za njihove probleme nisu krivi gladni vozači tramvaja. Kada se pokuša raskrinkati nekoga čiji postupci uistinu nanose štetu društvu tad se u pravilu događa da, uvjerili smo se više puta, biv okrivljen i kažnjen onaj tko pokušava ukazati na problem. Zato ljudi, kad već nema selekcije vijesti, ili ukinimo mobitele ili pustimo ljude da jedu. I to ne samo slnce, neka pojedu nešto kaloričnije i popiju koju kavu. Zar nije bolje da su naši vozači siti i budni nego da ih za vrijeme vožnje uhvati slabostJ

- 12:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #