petak, 08.12.2006.

Jedino još Matoš ima živaca sjediti i buljiti u Kupu.

Errrrm.
Ovaj post piše jer njen mozak vrši pritisak nad njom i ucjenjuje je ju .
Ovi su dani bili izrazito truli i oprostit ćemo im (a i meni na ovom postu) jer kakav dan može biti kad si jebeni mali ništa u malom ništa gdje su svi ljudi neki veliki ništa koji puno pričaju a premalo realiziraju.

Tjedan počinje sa pojačanim glavoboljama uzrokovanim kopanjem po mojim kapcima i očima,nastavlja se u onoj lemon-alternativnoj-elitnoj-obrazovnoj ustanovi za delikvente.

Don't you love it?
Pitam se samo što me to natjeralo tamo.

I ne znam zašto bi uopće ikoga zanimalo što se to dogodilo i ne znam zašto pišem ovaj blog kad mi je urođeno
da pobjegnem čim uhvatim nešto normalno ali ipak nastavljam. Valjda sam stvarno uporna u tome da budem glupa.

Dragi moj blogiću,gadiš mi se koliko te još uvijek volim.

Treća je stvar koja mi predstavlja izrazito zadovoljstvo da prizovem svoju glavobolju ono što bi mogli nazvati skakutanjem nepoželjnih ljudi oko osobe, sa tisuću (glupih,oh moj bože imbecilnih bez pretjerivanja) pitanja i priči.
Samo jedan dan mira,ljudi….oh.
Ne znam zašto,kada jednostavno šutiš ljudi zaključe da si tužan ili nešto ne valja.
Čudni su,mislim to me stvarno nervira.
Palim jednu za drugom i ne znam kako se odreći tako slatkog grijeha.
Postoji tu pak i ona druga skupina ljudi koja će se nakon apsolutno ničega naljutiti na tebe i lijepo te izvrijeđati.
I neće te slušati ali će htjeti da ih ti slušaš. E pa neću ni ja slušati so fuck your big-ass self spanking momma. žao mi je kad moram biti tako bezobrazno prosta bez veze. Ali za takve se neću truditi. Never again.dot.

Slušaj dragi (odnosi se svom blogu),znam da više nismo djeca i znam da nema razloga da ovo pišem ali nije li to malo previše,onako malkoc?

A ja od pripadnika navedenih skupina nisam očekivala ni tražila apsolutno ništa.
Indiferentnost u bilo kojoj dolazećoj formi,možda samo to.

A sad se tek osjećam raspadnuto,jer sam umorna kao sam vrag. Tjedan je što se obveza tiče bio zatrpan brojnim glupostima,činjenica da nemam vremena za samu sebe i svoj najdraži krevet opravdava ne javljanje manje bitnim ljudima. Kao da je to bitno.
I jednostavno mi je žao što za neke bitne nisam imala vremena i što i ja nisam uživala,nadam se da ćem to nadoknaditi što prije u nadolazećem periodu.

I sad jedva čekam da ovo truljenje prođe. Da prođe taj jebeni božić i da ljudi prestanu biti nabrijani,da završi škola i da legnem u krevet i ne budim se. Da završe sve probe i taj božić prođe dobro. I da opet legnem u krevet i da ne sanjam više malu nastranu dječicu koja me progone i viču za mnom. I ne pjevam božićne pjesme,jer me tjeraju da se uživim u christmas spirit,i izbljujem samu sebe od tolike doze pretjeranosti.

Mir,ljubav i dobrota po meni bi se trebali davati i pokazivati a i bome raditi na njima svakodnevno.
Idealno bi bilo da smo svi lijepi,dragi,pametni,načitani,tolerantni i druželjubivi i stvarno voljela bi to i ja.
Pomiriš se s tim da to nije moguće i tjeraš prijatelje i okolinu da se trude biti takvi. I opet djeluješ. Nekako.

Back na temu da ne serem previše.
Obećajem vrištat ću ako još jednom čujem svoje ime od nekoga tko nema dovoljno dobar i opravdan razlog da ga izgovori. Ili ću naći novo.

Samo neka mi balašević pjeva d-moll i oružjem protiv otmičara svira bilo što.
One step away sa pjesmama broj 3 i 5, carmina puttana sa svime i ja sam sretna kao mala beba.
I bit ću lijepo.
Sanjat kako nestaju one cure što su rekle da je riot-girl pokret glupost i da ne postoji više ništa za što bi se trebalo truditi. Koje samo melju i melju o svojim alternativnim dečkima i prijateljima i mrze rozu boju,njah njah njah.

Bacajući onu istu finu malu plavu kutijicu za puder na stol , ja i moji vjerni elfovi,koke,trolovi i ostale pjevajuće spodobe sređujemo zadnju od njih i liježemo umorni od pretjeranog forsiranja vlastite zamorne utopije. Oko nas zaudara nezainteresiranost gledatelja.
Jebiga,majka nije napravila dobar materijal za big brader kuću.
Ja sad idem spavati.

Kako to obično biva kad zaklopim oči sve se zapravo svede na priče i povjeravanja mom imaginarnom bliskom prijatelju,kojeg ponekad susretnem ili se zaletim u njega, ili se sjetim opsjednutosti onim potpuno perfektnim idiotom,spojim ta dva naizgled nespojiva elementa i tu je moj najdraži,zanimljivo on ima i lijepo ime ali si to neću priznati.

Ovo je stvarno bilo previše. A od sutra sam muško i kao takva postajem burek,to je ipak kratko,prijatno i jednostavno…savršeno,kao…

Gašenje svjetla. Laku noć.

- 22:56 - °kada jedem i kada spavam onda ne pričam° (8) - °ako hoćeš hajde sve ću ti napisati° - °Link°

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.