|
da li ikada razmišljaš o nama?
o meni?
o onome što smo imali?
o onome što zovem staklena ljubav...
ako je to uopće i bila ljubav...
puno mi je trebalo da te prebolim,
ali ne i zaboravim...
jer zaboravit te neću nikad,
jer od nas je ostala jedna lijepa uspomena
koja nikad neće biti zaboravljena...
uspomena za koju kažem da je samo moja
samo moja i tvoja,
iako tebe više nema...
ali ja sam tu...
daleko od tvog pogleda,
tvog staklenog pogleda...
i strah me priznati da je sve
što smo imali bilo stakleno
jer tako je lako puklo...
i to me boli...
jako...
sjećam se tvojih rijeci,
tvog pogleda, dodira
i sve me to još uvijek boli
iako sam te preboljela...
život mi ide bez tebe dalje,
već odavno nisi moj,
i ja nisam više tvoja,
ali uspomena je trajna...
jer sve ono što smo
nekad imali još u meni postoji.
ali i to je stakleno,
pa pomalo nestaje..
nestaje zbog zaborava.
i samo te jedno molim,
svrati ponekad na naše mjesto,
ali se ne sjeti mene,
ne sjeti se nas...
jer više ne postojimo...
moja staklena ljubavi...
|