MONTGOMERY DESIGNS
Pikachu HTML kod
_______________________________________
132 - Wish I had an angel - Blog.hr
132
nedjelja, 01.03.2009. - 17:30
kopala sam po papirima i našla stare pjesme
napisano: 26.3.2006.
što ako...
...više nikada neću osjetiti vjetar?
...više nikada neću vidjeti beskrajne morske dubine?
...više nikada se ne uspijem uspraviti osloniti se i krenuti dalje?
...više nikad neću osjetiti?
...je pred mojim očima tama?
...padam sve dublje?
...više nikada ne vidim zalazak sunca?
...sam dosegla hladno i mračno dno?
...nije ništa vječno?
...je život samo igra?
...više nikad neću udahnuti?
...sam... mrtva?
napisano: 28.3.2006.
Pali Anđeo
zvone zvona, crna prilika se primiče
ostavlja iza sebe pustoš
ima anđela oko vrata
moli se tri puta više
no, usamljeni vuk u njoj...
njena volja neće, ali njegova će biti izvršena
druga ljepotica voli zvijer
druga knjiga pada bez snova
oprosti mi, ne znam što činim
sama u ovom vrtu patnje
sakramenti su utemeljeni na ljubavi
ne mora se bojati da će ih izgubiti
ne mora se bojati da će izgubiti nešto što nema
napisano: 2.4.2006.
mjesec
srebrni trak se uvlači oprezno i tiho kroz prozor
u praznu, pustu prostoriju
trak blješti
predivno
ima sve
a onda... pad, lom
nestaje
tamni zastor ga je zaštitio od očiju, a poslije toga...
sjaj je nestao
tako osamljen
tako siromašan trak
jadno
zatim se gubi, umire
zauvijek otišao
onda čudo
zlatni trak se uzdigao
blješti
i... naravno...
pao... umro... nestao...
zauvijek
napisano: 1.02.2007.
zvijezde
kad bi mi bar mogle objasniti
pojam ljubavi
napisano: oko 5. mjeseca 2008.
Anđeo Čuvar
spavaš, gledam te - čuvam te
pramenovi tvoje duge kose ti padaju po ramenima
oči su ti sklopljene u spokoju sna
usne se pomiču... govoriš u snu
vrtiš se okolo
ne znaš - ne, ne
nikad nećeš niti saznati što se dogodilo one noći
kiša je padala
bila sam slomljena
nisam pazila i postala sam anđeo...
tvoj anđeo... čuvar
ups
svake noći sam pokraj tebe, curo
misleći o svim onim malim stvarima koje smo prošle
misleći o svim onim godinama koje su iza nas
misleći o svim tvojim suzama dok su mi spuštali lijes... u tu rupu
smijale smo se
plakale smo
dijeleći svaki trenutak
i sad sam tu - nevidljiva tvojim očima
i uvijek ću biti - do samog tvog kraja
napisano: ljeto 2008.
And Now The End Is Here
stoji slomljena na kiši
gleda u lokvu ispod sebe kako je sve veća i veća
želi da je to njezina krv
da krvari kao što joj krvari duša... srce...
osjeća kišu kako joj bubnja po vratu
osjeća kišu kako joj natapa robu
osjeća kišu kako joj lijepi kosu
polako je pomaknula prste desne ruke i ovila ih oko nečeg u džepu
lanci na hlačama su joj zašuškali
prekinuli tišinu ove čarobne i tužne noći
izvadila je papir i otvorila ga oprosti, ali uz tebe ja nemam ništa
uzimaš mi sve - uzela si mi i srce
želim imati normalan život, ali ne mogu uz tebe
prošlost si od sad
i dalje te volim
"i dalje me voli?"
šapnula je ispod glasa i nasmijala se svojoj gluposti
glupoj nadi u glasu da je to još uvijek moguće
da ne vidi ovo što vidi otišla si na tjedan dana
ostala si dva
slomila si me
mislio sam da se nikad nećeš vratiti
opet si otišla
bez poziva, bez ikakvog znaka povratka
samo broj 3 na tvom jastuku
samo tvoj miris pokraj mene
samo trag tvog ruža na mojoj košulji
samo uspomene
zatvorila je oči i pustila papir
znala je svaki trag na njemu kako izgleda
suza joj se spustila niz lice
crna suza... zbog šminke, ali boje njezine duše sada
otvorila je oči i podignula pogled dok su joj završne njegove riječi odzvanjale u glavi nadam se da ćeš mi moći jednog dana oprostiti što sam otišao... zauvijek
što sam te napustio
nadam se da te nisam povrijedio
oprosti mi... mrzi me... radi što želiš
volim te - uvijek jesam, pa čak i sad ću
suze su joj opet kliznule niz lice i kleknula je na male bijele kamenčiće
dotaknula je rukom hladnu ploču i pogledala njegovo ime
4... 3... 5... slova...
ubio se...
opet je zavukla ruku u džep i izvukla pištolj
"3 je bio broj dana ako ovo napraviš"
šapnula je i stavila pištolj na glavu
zadnji put je odslušala stihove pjesme The End
pjesme koju je sad lijepo čula iz slušalica
pjesme koja sad znači doslovno and now the end is here!
pucanj...
napisano: 19.12.2008.
Pogledaj na nebo
Zar ne vidiš prostranstva dragulja?
Pogledaj na svoj dlan
Zar ne vidiš život?
napisano: 15.12.2008.
Sunce izlazi dah se pretvara u maglu
Papir se puni slovima značenja većeg od zamišljenog
Hladno je…
Treba mi siguran zagrljaj
Treba mi toplina
Ali oko mene je samo hladnoća jer čekam
Tako je daleko a tako blizu
Bojim se hodati sama ulicom
Bojim se biti sama, strah me samoće
Ne želim ju kraj sebe, a tu je neprestano
Tuga da me mrvi cijelo vrijeme i ne da mi da budem sretna
Hladna cesta, hladan vjetar
Gdje si da me zagrliš?
Tako mi nedostaješ
Lišće tuguje za nama
Ptice polako putuju svome domu, a ja sama u svome
Zbunjeno gledam u ljude oko sebe
Nitko poznat, nigdje tebe
Gdje si?
Crtam tvoje ime iznova i iznova
Tinta se razlijeva po papiru
Kao i moje suze koje me prate u snove
Ne želim sanjati (nema tebe)
Ne ostavljaj me do kraja
Gubiš se polako
Venem u tebi, znam
A ja ovisna o tebi
Izbacuješ me iz sebe
Odbacuješ od sebe
Praviš se da nikad ništa nije bilo
Ne ide to tako
Svako jutro gledam izlazak sunca uz jedan zahtjev
Jednu želju
Jednu molbu
Jedno preklinjanje
Vrati se…
napisano: 5.2.2009.
Krenuli smo iznova
Nošeni krilima ljubavi
Hodamo opet po toj tankoj žici
Razum i ludost
Snovi postaju stvarnost
Svakim trenutkom spona se pojačava
Stegne jače naše sudbine
Tečeš mi kroz vene
Adrenalin koji se budi uz tebe
Nepojmljivo
Snovi koje imam zbog tebe
Čudno
jedno visoko staro stablo puno uspomena - samo i napušteno
tamna prilika ispod nje stoji jednom nogom naslonjena na stablo, očiju uprtih u nebo
tamno smeđa kratka kosa mu se lagano vijori na povjetarcu
ruke su mu u džepovima... promatra zvijezde
traži nešto u njima... nekakvu nadu... nadu da postoji rješenje... nadu za bolje sutra...
toliko je puta izgubio nadu za život, ali uvijek bi se vraćao
zašto?
što ga to drži?
zašto je još tu?
zašto nije skup kostiju ispod hladne ploče?
razočarano je spustio glavu prema kratkoj zelenoj travi
jedna zvijezda... savršena i blještava... spustila se niz nebo
iznenađeno je dignuo pogled i pogledao u nju
pošao je par koraka naprijed i nogama zagazio u noćno pjenušavo more
pružio je ruku prema zvijezdi u nadi da će ju uspjeti uhvatiti
zatvorio je oči i poželio...
nekoliko je sekunda tako stajao sve se više uspinjući na prste
osjetio je nečiju ruku oko svoje desne ruke
drugu ruku na lijevom ramenu
polako je otvorio oči i okrenuo se
na tren... samo na tren ju je ugledao...
njezinu svilenu kosu...
njezine oči pune sjaja...
pošao je rukom prema njoj, ali ona je nestala
zapanjeno je gledao u taj prizor
osjetio je kako ga nešto zove
kako ga ona zove
bila je tu. u to je siguran.
opet je pogledao mjesto gdje je ona maloprije stajala.
pogledao je u nebo... u zvijezde...
zatvorio je oči i potrčao...
rukama je gurnuo stablo i nastavio trčati...
kroz šumu... kroz visoku travu...
sve brže i brže...
gdje li će?
gdje treba stići?
ima još 2 minute
2 minute do kraja...
do kraja zadnje nade
može li stići?
izbio je kod rijeke... rijeke... tako blizu mora...
rijeke užurbane i brze
vidio ju je
kiša je počela padati
ona je u kapuljači i gleda u rijeku
počela je ulaziti u nju
brzo je došao do nje...
noga joj je počela ulaziti ispod površine...
zatvorio je oči i pružio ruke
osjetio je njezinu ruku ispod prstiju, te je otvorio oči
čvrsto ju je stisnuo i maknuo s rijeke
nježno ju je naslonio je obližnji zid i naslonio čelo na isti taj zid
zadihano ju je pogledao
pogledala je i ona njega
po prvi put...
napisano: ljeto 2008.
Noć puna zvijezda i mi opet na ulicama
Smijeh, zabava, ludi provodi…
Ulične lampe podrhtavaju
Zemlja nam se miče ispod nogu
Trčimo, smijemo se, vičemo…
Kao da smo sami
Kao da je svijet naše igralište
Ponekad se desi da smo u depresiji
Ponekad se desi da nemamo volje za životom
Ponekad se desi da mislimo o smrti
Pa što?
Tko ne?
Tko ne može imati jedan loš dan u životu?
Dan? Tjedan? Mjesec?
Bitna je činjenica da još smo tu!
Stojimo nogama i tijelom na zemlji,
a duhom lebdimo daleko iznad oblaka i stvarnosti
Živimo san, a sanjamo život!
Pa, hajde, izađi van!
Istrči na ulicu!
Prekini nas gledati iz kuta!
Pridruži nam se!
Lutaj s nama!
Prekini biti samo stranac iza ugla!
Budi dio nas!
Skači s nama u podivljaloj gomili!
Zaboravi na surovu i bolnu stvarnost!
Zatvori oči i prepusti se ritmu!
Pusti da te note pjesme ponesu i zapjevaj na sav glas!
Raširi ruke i zapleši!
Osjeti ritam pod nogama!
Zaboravi na ljude oko sebe!
I dalje ti vidim oči kako sjaje u mraku.
I dalje vidim kako nas gledaš iz mračnog kutka.
Daj, daj!
Raspoloži se!
Dođi k nama!
Igramo najbolju igru.
Igru u kojoj zaboravljaš živjeti.
napisano: ljeto 2008.
Park
Visoka crna stabla
Guste sjene
Nigdje svjetla osim mjeseca i zvijezda
Bijela stara klupica
Jedva vidljiva dva lica
Tako daleko jedno od drugoga
Bez snage da se pogledaju
Bez snage da se dotaknu pogledima
Sramežljivo si dotiču prste
Polako ih isprepleću
Ona zatvara oči
Osjeća dodir kao ništa nikad prije
Križ bez značenja joj visi s vrata
Čuje kako se njiše u zraku
Odjednom joj je težak
Pojačala je stisak jer joj se učinilo da on odlazi
Da odustaje, da će ju ostaviti…
Osjetio je stisak
Pogledao ju je
I dalje ga nije gledala
Čini li se to njemu ili ona žmiri?
Nesigurno, bojeći se da ne pokvari trenutak, se primaknuo
Lišće je zašuškalo
Mogao joj je čuti disanje
Mogao je čuto svoje srce kako divljački lupa
Nesigurno je izvukao prste iz stiska
Osjetila je očaj u sebi
Napušta li je?
Onda je osjetila toplinu njegovog tijela
Srce joj je prestalo kucati
Prestala je disati
Otvorila je oči
Pogledala ga je između pramenova kose
Bio joj je tako blizu
Previše blizu
Kako će se kontrolirati?
Ne samo ona – i on.
Oboje!
Čudno se osjećao u njezinoj blizini.
Kao da mu ništa nije sveto
Kao da mu je bitno upravo ništa
Kao da mu postoji samo ona
Nitko drugi
Dotaknuo joj je rukom mekanu kosu i maknuo ju s lica
Napokon joj je mogao vidjeti lice kako treba
Unatoč tami, unatoč jedva vidljivoj svjetlosti
Prstom joj je prešao preko jednog obraza
Preko usana
Zatvorila je oči
Zadrhtala je zbog njegovog dodira
Ne baš intimnog, ali previše bliskog
Previše bliskog za oboje u ovoj situaciji
Imao je pravo
Ne mogu se suzdržati
Otvorila je oči i pogledala u njegove
Nisu samo preko slika pune zvijezda
I sad su
Sjaje se… cakle na ovoj svjetlosti
Nije se mogla pomaknuti
Polako je jezikom oblizao usne
Premišljao se – da to učini ili ne?
Polako joj se približavao
Ruku je njoj sad stavio na vrat
Shvatila je što želi
Pokušala ga je gurnuti od sebe
Bio je previše jak
Rukama je maknuo njezine ruke
Usnama dotaknuo njezine usne
Osjetio je kako se ne miče
Osjetio je kako se sledila
Unio se u poljubac i polako ju položio na klupu
Pustio joj je ruke
Bunila se
Nije uzvraćala poljubac
Onda je popustila
Ipak je to on
Ovila je svoje ruke oko njegovog vrata
Zarila ih u njegovu kosu
Poljubila ga nazad
Bio je sretan
Bio je sretan što je ona tu
Što je tu samo za njega
Što ju ljubi
Što ga ona grli
Vjetar je zašuškao donoseći lišće
Donoseći miris jeseni
Miris ljubavi
napisano: jesen 2008., sat fizike
bodež zabijen u žile
krv koja kaplje na pod
nasilje svijeta
očaj očiju
a ja…
ja sjedim u ovoj staroj, mračnoj i prašnjavoj sobi
igla mi u ruci
droga teče kroz žile
srce se polako gasi
spokoj tišine
napisano: 16.12.2008.
Otvaram oči
Slušam
Opijena zvukom
Očarana slikom
Gdje si ti?
Sve mi gubi boju
Osjećaji mi se zatvaraju
Vrtim se u krug bezdana
Iznova i iznova
Nedostaješ mi
Tvoje riječi – tako tople
Tvoja djela – tako dobra
Ti – tako savršen
