129
utorak, 20.01.2009. - 19:12
bol. opojna i strastvena. opasna i izjedajuća. termit ljudske duše. širi se kao kuga prvo od srca, preko prsa, pa trbuha. onda polako i neprimijetno odlazi na ruke i noge. prije nego shvatiš što je bilo, ode i na glavu. na kraju misliš samo na nju. upadaš u bunar oceana tuge. povlačiš se u sebe, a pogled postaje prazan i tup. osjećaš kao da ti je svaki dio tijela paraliziran i jedva pomičeš ruke i noge. ležiš satima otvorenih očiju, a kad zaspiš opet je tu. prisutna i u snovima. budiš se s još većinom umorom, bez obzira na broj sati sna. onda dolaze tablete, kako bi se otupila bol. zapravo, bude isto samo se nju ne osjeća. isto stopiranje, ali bar se spava bez nje. iako se budiš s jednakim osjećajem kao i prije spavanja.
depresija, kako kažu znalci našeg svijeta.
sad se namjerno i polako uvučeš u mene. gledaš svijet mojim očima, a onda osjećaš što ja osjećam i želiš van mene. no, ja ne da. već kad si tu, pogledaj sve. nigdje nećeš otić. samovoljno dolaziš u tako očit zatvor i očekuješ biti na slobodi kad god poželiš? ah, ne... ne ide to tako lako kod mene.
sjediš tu gdje ja sjedim. gledaš prazno u ovaj ekran i razmišljaš o onome o čemu ja razmišljam. i čekaš... čekaš poznat zvuk da ti propara uši i ispuni zrak na samo jednu sitnu sekundu olakšanjem. onda dok čitaš te riječi namijenjene meni shvaćaš ono što i ja shvaćam - odlazak se uskoro bliži. nadaš se da će se vratiti jer se i ja to nadam. ruke ti pišu veoma brzo, jer su ipak i dalje moje. a ja te gušim svojom boli. tko ti je kriv! da, ti. ti si krivac što osjećaš što ja osjećam. sad pati... to mi pruža zadovoljstvo. vrisni moje ime... izmami mi osmijeh na lice zvukom boli kojoj sam ja krivac. da, da... samo vrišti, ali ja još neću stati. samo vrišti. natjeraj moje srce da kuca sve brže i brže.
slušaš te stihove koji te bole i razdiru na komade jer na mene tako djeluju. skupa patimo. znam da to tebi nije neka utjeha, ali meni jest jer znam da patiš zbog mene.
ali pamtim još:
one livade, one rijeke,
one šume i puteljke,
staru majku dok se smije
i ognjište dok me grije
ti te stihove bole, ali ne kao mene. opet vrištiš, opet se grčiš u boli, a ja te držim u sebi i ne dam da odeš. želim da vidiš kako se ja osjećam, iako to nije niti približno. samo si krinka. ništavna pred strahom. sad pati. nauči se bojati. nauči biti iznad straha.
kako izgleda sad domovina mojih predaka? zelena ili puna rana od rata? kakve su kuće u kojoj su mi odrasli otac i majka? renovirane i samo naslikana stvarnost onog što je nekad bilo ili ruševine koje strše i podsjećaju na nekadašnju sreću? kad odem vidjeti odakle sam ja hoće li me dočekati neprijateljska lica koja su zauzela moju zemlju, zemlju mojih korijena? ili će me dočekati ruševina oko koje će biti znak ''ne prilazite! mine!''? ili ću moći sjesti i na miru oplakivati one koji niti ne znaju da postojim? one koje znam iz priča? ali ne brini, pustit ću te prije toga. ipak bi taj dio bio preintiman.
ah, prekini. svaki vrisak više nije predivna nota bola koja utišava moju. odlazi od mene i ne vraćaj se. otrovana sam iznutra. vrati se kad te budem željela.
