128
ponedjeljak, 12.01.2009. - 20:34
*dring, dring...*
alarm u glavi se upalio upravo u onom trenu kad je stara dozivala moje ime. dovraga, danas je 12. zar ne? škola... škola... škola...
odglavinjala sam do kupatila i napravila osnove higijene (te se smrznula kao nikad u životu dok sam se presvlačila za 1. dan škole u 2. polugodištu ovog 8. razreda koji se razvukao kao žvakaća).
"dovraga..." tiho sam si opsovala u bradu dok sam se pokušavala sjetiti sinoćnjeg sna. da, znala sam da je ON bio u njemu. i znam da sam ga vidjela, ali nisam se mogla sjetiti gdje i kad. ali to je definitivno bio ON. jedan i jedini. moj najdraži.
uzdahnula sam i izašla van gdje me stara čekala s već pripremljenim doručkom i čajem. mmm... jagoda, my favourite! polako sam to popila i stoplila se... koliko-toliko. trbuh me počeo boljeti. užas... nervoza, možda? od čega? huh... odjurila sam u kupatilo... kako sam odjurila tako sam i izjurila jer mi je došla poruka.
Anna... moje osobno sunce koje mi uvijek makne sve oblake i zna kako uljepšati dan. glas bez kojeg ne mogu. a smijeh... tako zvonak. više kao tisuće sitnih zvončića pod noćnim nebom obasjanim treperavim svjetlima ulica pod kojima se ljeskaju pahulje snijego. čarolija koja me uvijek iznova opčini, a ja sebično samo tražim još pokušavajući ga izmamiti glupostima i glupim izjavama.
sjela sam. duboko uvjerena da ovo jutro idem PJEŠKE u školu! i kad se najmanje nadam - poruka. odmah znam tko je i raspoloženje mi je u sedmom nebu. ''you just made my life go... WHOA!''
ali kad bi bar sve bilo tako divno...
1. sat sam zakasnila zajedno s Pusanom i Rokom. no, nitko se nije derao na nas jer je razrednica predstavljala novu učenicu razredu. okey cura, niža od mene što je pravo čudo za mojih sasvim solidnih 160 centimetara jedne četrnaestogodišnjakinje (tko zna - možda i manje -.-')
2. sat sam zakasnila, a bila 2 cm od vrata. naravno, zakasnila zajedno s ostalih 8. *kesi se*
3. sat hrvatski i DOVRAGA! nisam naučila pjesmicu -.-'
4. sat SRZ... *boooring*
5. sat povijest... kako nas uvijek može mučit onim prokletim filmovima? i to... bar da nije bio neki o 1940-im -.-'
onda sam klisnula doma s Nikolinom do kolodvora...
*brzo premotavanje prema naprijed*
4 sata su popodne. uletjela sam u bus upravo u tren kad je zatvarao vrata i mrmljala sebi u bradu: ''huh, to je dlaka dlaci rekla za dlaku'' šofer me samo čudno pogledao i pokrenuo bus prije nego sam sjela, pa sam skoro sletjela između sjedala, ali... valjda to nitko nije niti primijetio. a sve i da je... heh, kao da je i bitno. ionako ih ne znam... valjda. a sve i da znam... koga briga? ako sam mogla ekipu šutnuti koja bi dala sve za mene, koji me kurac ima bit briga za njih?
Mesićev... naravno.
i sad naravno ta prokleta magnetna rezonanca. stara mi slomi svu nadu i poljulja me, a ja pol sata trebam biti mirna. dovraga... -.-'
ali bar je doktor lijep, zgodan i mlad. i zar se baš ovako morao namjestiti? ima predivne oči, je li toga svjestan? i lijep osmijeh... i smisla za humor... je li on to mene upravo...? ma neee... to se meni samo učinilo... nadam se... valjda...
žmirim, da... žmirim... a ovo nabijanje mi stvarno ide na živce. kako ja ovdje u ovoj buci mogu brojati ovce, a kamoli još novce? kako mogu o ičemu razmišljati? samo mi se jedno ime vrti po mislima... jedno jedino ime... ime meni jedinog onog što je sveto na ovom cijelom planetu. svetije i od samog Boga ako postoji. važnije od mene same. vlasnik tog imena drži moju dušu i ima ključ do mog srca. jedan i jedini. ''so close no matter how far''
*blink, blink*
već je gotovo? wtf? pola sata? auuuu... pa ja ne mogu otvoriti oči. sve mi je mutno. doktore! help! oslijepila sam!
"jesi dobro?"
"mhmm"
"ukočila si se?"
"mhmm"
"polako se digni da se ne srušiš"
i tako sam se ustala, vođena rukama lijepog doktora... čini li se to meni ili su mu ruke ipak malo prenisko? dovraga... imam 14 godina, što ti misliš koliko? okey, iskreno. ne bi me čudilo da misli da imam oko 20, ali... pacijentica sam. okey, zgadio si mi se, ali i dalje imaš cwatke oke.
opaaa... pa ja jedva mogu stajati...
1, 2, 3, 4, 5... 11, 12... 12 puta mi je vrat krcnuo i sad idem van. idem se presvuć iz ove grozne, ali PREgrozne plave... plavog nečeg u svoje dobre stare crne hlače i REDice... sva sreća da nisam marte obula. sve i da smo mogli u svojoj obući na magnet, to definitivno ne bi moglo. *ceri se*
*brzo premotavanje naprijed*
suze...
jesu li to suze na licu mom?
da, jesu...
je li to bol od straha u mome tijelu?
da, jest...
ne, živote, njega ne
uzmi mene, ali njega ne
ne, njega koji mi je sve...
sve... sve... sve...
dovraga, zašto njega?
zašto smisao mog postojanja?
zašto najsjajnicu zvijezdu mog neba?
(onu koja uvijek sjaji tu u meni, u sredini srca)
zašto anđela?
ostavi ga... ostavi ga...
uz mene, čuvat ću ga
životom ako treba
bit će siguran
volim ga...
