Wish I had an angel

120

srijeda, 08.10.2008. - 21:56

hvala cure na komentarima, najviše mojoj Petri =)

ewo... baš se dopisujem s Damirom. jadan Žabac, ima problema u ljubavi... valjda.
da, još uvijek čekam kišu. prokletu kišu. blaženu kišu. toliko je toga u isti mah. takvo blaženstvo, a opet pravi pakao. čekam da dan bude tmuran i siv, a kišne kapi česte, a sitne i da ja hodam po njima znajući da je kišobran tik do mene... ali da, želim pokisnuti. osjetiti kapi kako mi se spuštaju niz kožu. osjetiti spokoj. dugo nakon nekog vremena. onda neka padne noć... neka bude oluja. nek grmi i sjeva. nek se čini kao da će se nebo otvoriti. zar puno tražim? samo jedan jedini dan...

čula sam nešto da će biti Hladno Pivo u gradu. hmmm... stvarno trebam otići do grada. još nisam. ne vjerujem da bi me stara pustila na Pivo, ali nikad se ne zna.
sjećam se koncerta Thompsona. bilo je prejebeno. nešto što ću zauvijek pamtiti. kosa mi je bila do vrhova mokra, a atmosfera... nešto nenadjebivo. nešto očaravajuće. nemoguće je opisati ponos koji se osjeća kad prepune Jazine viču ''mi smo Zadrani, Zadar je naš!''

****

trebala sam danas ići 5. sat kod defektologinje. zaboravila sam. jednostavno mi je nestalo iz misli. vjeronauk je bio moje odredište. iako bih se definitivno bolje provela kod defektologinje.
dani piva i dalje traju, a ja bih i dalje jedno pivo... ili više njih.

ispitala me hrvatski. dobila sam 4.
pregledala mi je domaći iz talijanskog. dobila sam 5.
pisali smo ispit iz glazbenog. vjerojatno 5.

****

imam toliko toga učiti za sutra i pisati domaći. od kemije, preko fizike, pa sve do engleskog i matematike. kaos! s tim da se sutra pod OBAVEZNO moram izvući s tjelesnog i odgodit trčanje za srijedu ili dobiti 1. ja bih radije 1. prokletih 6 minuta...

****

nije dobro izgubiti prijatelja. rane teško zarastaju. pogotovo još kad ga viđaš svaki dan na školskim hodnicima, iznova i iznova. ali ne - neću mu oprostiti. ne, nikad više neću primiti njegovu ispriku. povrijedio me. užasno me slomio. draže bi mi bilo da me prebio i iscerio mi se u facu. a bili smo Seka & Braco. on je bio Seka, ja sam bila Braco. bili smo dvoje Maiden luđaka, a što smo sad? prolaznici.

****

ljubav. skoro sam ju ubila. uništila. a i sebe s njom. a i njega sa sobom. nemoguća povezanost. nemoguća ljubav. nemoguće. čarobno. imaginarno. a opet tako stvarno. čvrsto.
umirala sam. tehnički sam se ubijala. distancirala se od svih. Petru i Nikolinu jednostavno frknula. ostali nisu stupali u kontakt sa mnom. i ipak sam pregrizla ponos i ispričala se Nikolini. otišle smo na Kolovare... i došla mi je poruka...
sjećate se već spomenutog spokoja kojeg sam spomenula na početku posta?
ovo je bolje. neizmjerna sreća. neprekidno drhturenje tijela od sile da se ne spakiram i odem.

ej, ti ( belj

) sanjala sam nas

****

kraj.

Komentiraj [76] On/Off

119

subota, 04.10.2008. - 20:52

zaboravila sam u prethodnom postu napisati da je priča gotova.
ako se pitate kako je cura na kraju završila... ne znam... javim vam =)

ewo... baš skidam pjesme Jure Stublića i grupe Film, te čekam kišu. da, kišu. a najavljuju zatopljenje. jesen je. meni treba kiša. treba mi nešto da mi digne raspoloženje. nešto da mi navuče osmijeh na lice. nešto da mi izbije cigaru iz ruke. nešto da me odvuče van, u svijet.
trebala bih vidjeti ima li koja svirka u gradu. bilo bi dobro otići negdje i isplesati se na dobre stare zvukove gitare i bubnjeva. ali toga nema ovdje. ne otkako sam se vratila. jedva čekam šator i kad se svi okupimo. prošli je bio dosta dobar. obilježen mojim prošvercanim bocama, Lukinim pijanstvom i lisicama. jednu sam večer bila tamo - Luka Nižetić (ajd, tu se bar plesalo) i Crvena Jabuka (išla sam nakon Dirlije doma). Zabranjeno Pušenje je u Osijeku. da bar mogu ići, ali to mi je tako daleko... iako na dohvat ruke.

kao što rekoh - čekam kišu. čekam to blaženstvo da padne s neba i otjera u meni nemir time što će rashladiti sve. čekam da prošetam ispod nje na miru i sama. mogu se zamisliti kako sjedim na Kolovarima i gledam u more, a po meni padaju kapi... i oko mene. a mene jednostavno nije briga. ionako sam mokra. lišena svih briga, praznog uma i samo gledam more kako se lijeska i valove kako udaraju o obale.

****

bila sam i na razgovoru s defektologinjom. nije mi rekla ništa više nego što sam i sama od prije znala. želim riješenje. želim da mi netko samo pokaže put kako da riješim kaos u glavi. kaos... da, to je ono u što se ja pretvaram. nešto nenadjebivo, a opet nepotrebno.
dani piva, reče Dora. e, da je meni bar jedno...

promijenila sam se. drugi kažu da to nije nešto veliko, da ne primijećuju veliku razliku... ali meni je ogromna, gigantska, uber velika. potpuno drukčije gledam na svijet, potpuno drukčije gledam na odluke... neuračunljiva sam, ali i to će se popraviti. koncentracija mi lako padne jer se ne mogu usredotočiti na jednu stvar, a tako moram. ne znam... privremeno sam nestabilna jer su me promjene uhvatile nespremnu, ali ojačat ću ja. i dalje plivam (kako je defektologinja rekla). da, plivam... polako, a kasnije će ljudi vidjeti tko sam kad se priviknem na sve onako kako je.

****

od sutra službeno počinjem:
- sređivati život
- raditi na samokontroli i koncentraciji
- spavati
- učiti
- izlaziti
- uživati

da, imao si pravo. malo je jednostavnije kad napraviš popis. ironična je samo jedna stvar - ja sam taj savjet tebi dala samo koji tjedan prije ovog.

****

prijatelji. biseri, dragulji. izvlače te iz svega čak i kad to ne želiš, a onda kad sve bude gotovo im zahvališ. tek onda, možda bude kasno - možda ne.
sigurno ne bih sve preživjela da mi njih nije bilo. negdje bih zaglibila i tamo ostala. sigurna od društva, sigurna od povreda. a opet bih bila tako odbačena, depresivna... hladna. živi kamen. ne bi me se više ticalo niti bi me imalo zanimalo je li to galeb što se ljulja na moru, kojom brzinom vjetar puše, koliko stabala ima... ne bi mi više moji sveti parkovi davali takvu sigurnost između grmova, putova i stabala. ne bi me više ništa zanimalo osim jednog - da ja prođem i ostavim prazninu.

****

***

ljubav:
- izvor patnje i boli
- izvor sreće i najlijepših dana
hvala ti!

****

kreativnost... puca me u zadnjih dana. veoma sam kreativna, ali to baš ne koristim. čim počnem - volja se izgubi. idem nešto nacrtati, ne dovršim. idem nešto pisati - ne opisujem. idem nešto učiti - misli mi odlutaju. idem pjevati - glasa nemam. idem razmišljati - nemam volje. idem čitati - dopizdi mi. idem slušat muzku - ne znam što. idem plesati - imam upalu mišića.
što da radim? sve mi se pomiješalo i ne mogu više ništa odabrati. tako nije dobro imati puno hobija.

***

kraj.

Komentiraj [62] On/Off

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>