119
subota, 04.10.2008. - 20:52
zaboravila sam u prethodnom postu napisati da je priča gotova.
ako se pitate kako je cura na kraju završila... ne znam... javim vam =)
ewo... baš skidam pjesme Jure Stublića i grupe Film, te čekam kišu. da, kišu. a najavljuju zatopljenje. jesen je. meni treba kiša. treba mi nešto da mi digne raspoloženje. nešto da mi navuče osmijeh na lice. nešto da mi izbije cigaru iz ruke. nešto da me odvuče van, u svijet.
trebala bih vidjeti ima li koja svirka u gradu. bilo bi dobro otići negdje i isplesati se na dobre stare zvukove gitare i bubnjeva. ali toga nema ovdje. ne otkako sam se vratila. jedva čekam šator i kad se svi okupimo. prošli je bio dosta dobar. obilježen mojim prošvercanim bocama, Lukinim pijanstvom i lisicama. jednu sam večer bila tamo - Luka Nižetić (ajd, tu se bar plesalo) i Crvena Jabuka (išla sam nakon Dirlije doma). Zabranjeno Pušenje je u Osijeku. da bar mogu ići, ali to mi je tako daleko... iako na dohvat ruke.
kao što rekoh - čekam kišu. čekam to blaženstvo da padne s neba i otjera u meni nemir time što će rashladiti sve. čekam da prošetam ispod nje na miru i sama. mogu se zamisliti kako sjedim na Kolovarima i gledam u more, a po meni padaju kapi... i oko mene. a mene jednostavno nije briga. ionako sam mokra. lišena svih briga, praznog uma i samo gledam more kako se lijeska i valove kako udaraju o obale.
****
bila sam i na razgovoru s defektologinjom. nije mi rekla ništa više nego što sam i sama od prije znala. želim riješenje. želim da mi netko samo pokaže put kako da riješim kaos u glavi. kaos... da, to je ono u što se ja pretvaram. nešto nenadjebivo, a opet nepotrebno.
dani piva, reče Dora. e, da je meni bar jedno...
promijenila sam se. drugi kažu da to nije nešto veliko, da ne primijećuju veliku razliku... ali meni je ogromna, gigantska, uber velika. potpuno drukčije gledam na svijet, potpuno drukčije gledam na odluke... neuračunljiva sam, ali i to će se popraviti. koncentracija mi lako padne jer se ne mogu usredotočiti na jednu stvar, a tako moram. ne znam... privremeno sam nestabilna jer su me promjene uhvatile nespremnu, ali ojačat ću ja. i dalje plivam (kako je defektologinja rekla). da, plivam... polako, a kasnije će ljudi vidjeti tko sam kad se priviknem na sve onako kako je.
****
od sutra službeno počinjem:
- sređivati život
- raditi na samokontroli i koncentraciji
- spavati
- učiti
- izlaziti
- uživati
da, imao si pravo. malo je jednostavnije kad napraviš popis. ironična je samo jedna stvar - ja sam taj savjet tebi dala samo koji tjedan prije ovog.
****
prijatelji. biseri, dragulji. izvlače te iz svega čak i kad to ne želiš, a onda kad sve bude gotovo im zahvališ. tek onda, možda bude kasno - možda ne.
sigurno ne bih sve preživjela da mi njih nije bilo. negdje bih zaglibila i tamo ostala. sigurna od društva, sigurna od povreda. a opet bih bila tako odbačena, depresivna... hladna. živi kamen. ne bi me se više ticalo niti bi me imalo zanimalo je li to galeb što se ljulja na moru, kojom brzinom vjetar puše, koliko stabala ima... ne bi mi više moji sveti parkovi davali takvu sigurnost između grmova, putova i stabala. ne bi me više ništa zanimalo osim jednog - da ja prođem i ostavim prazninu.
****
***
ljubav:
- izvor patnje i boli
- izvor sreće i najlijepših dana
hvala ti!
****
kreativnost... puca me u zadnjih dana. veoma sam kreativna, ali to baš ne koristim. čim počnem - volja se izgubi. idem nešto nacrtati, ne dovršim. idem nešto pisati - ne opisujem. idem nešto učiti - misli mi odlutaju. idem pjevati - glasa nemam. idem razmišljati - nemam volje. idem čitati - dopizdi mi. idem slušat muzku - ne znam što. idem plesati - imam upalu mišića.
što da radim? sve mi se pomiješalo i ne mogu više ništa odabrati. tako nije dobro imati puno hobija.
***
kraj.
