povratak među žive, a ja umirem
ponedjeljak, 02.06.2008. - 17:25
evo, mislim da je bilo vrijeme da se moj blog nakon duge dvije godine i odmora od dva miseca vrati među svoje kolege. mislim da je i odmor bio zaslužen, ispravite me ako griješim.
podosta se toga promijenilo. ja, ljudi oko mene, mjesta... puno toga. toliko boli i patnje, za tako malo sna i veselja. opet, sve će biti bolje... ne? ali kad? svakog trenutka sve je gore i gore... nikako da vidim onu nadu. pomalo pomišljam da krenem u svijetlo ukoliko ga vidim na kraju tunela. no, uvijek me nešto skrene s puta i ja stanem. usredotočim se samo na jedno i sve ostalo se nakupi. prestala sam raditi više toga odjednom, što se učinilo ne baš efektnim jer sada toliko toga moram raditi u isto vrijeme da mi je, ne samo tijelo, nego i duša umorna.
pošteno se nisam nasmijala već više od mjesec dana. nemam vremena. da, nemam se vremena smijati i izlaziti. po cijele dane vraćam dug društvu, ali opet... nisam njegov rob. mogu reći NE kad god to želim, ali ja to ne želim. želim malo pomoći tim ljudima koji su uvijek bili tu za mene i odvlačili me od onoga što sam željela napraviti. odvlačili me od krivih odluka, ali opet... ne žalim za njima.
zašto žaliti za nečim što si napravio u životu? na kraju se sve pokaže da je bilo savršeno upravo tako kako je, a vi... što? žalite? ne, nemojte žaliti. budite sretni jer ste to napravili. i ja znam da, da sam to napravila, ne bih požalila jer... ne bih mogla.
Kikice... hvala ti.
bez tebe... ovo ne bih sada pisala.
hvala ti...
--> što postojiš.
--> što si tu za mene.
--> što mi držiš ruku kad je najgore.
--> na potpori.
--> na tome što si uvijek tu za mene iako si tako daleko.
ukratko... hvala ti što postojiš.
