četvrtak, 27.09.2007.

Posebne potrebe

Stjepan Sokolović je mladić od svojih 18 godina, jako bistar i optimističan unatoč svom urođenom invaliditetu radi kojeg je prikovan za kolica.

Stjepan također nema potpunu kontrolu nad svojim rukama i to mu onemogućava brojne radnje koje su nama normalne. No, usprkos svim teškoćama, naš Stipe je srednju školu završio sa odličnim uspjehom, a posebno se isticao u matematici i fizici.
Logičan korak nakon srednje škole za Stjepana je bio studij i tako se on uputio na zagrebački PMF. Imajući u vidu svoja tjelesna ograničenja, njegovi roditelji su tražili od uprave fakulteta da se Stjepanu omogući da polaže usmeni ispit i pismeni uz nečiju pomoć.
No, pročelnik odsjeka za fiziku, dr. Elyah Butnonica, uvaženi američki stručnjak, Stjepanovu molbu je odbio i on se više nije bavio fizikom.

Ovo je hipotetska situacija koja se mogla dogoditi bilo gdje u svijetu.
A dogodila se kod nas u Zadru. Antoniju Milanoviću, mladiću sa cerebralnom paralizom, odjel za psihologiju Sveučilišta u Zadru odbio je organizirati usmeni ispit s obrazloženjem da usmeni ne može zamijeniti pismeni.
Da bi situacija bila još tragičnija, pročelnik tog odjela, dr.sc. Ilija Manenica, na televiziji se pravdao izjavom tipa: "Pa kako bi on studirao psihologiju, ne može svak biti ni vojni pilot". Sad ću malo stati s pisanjem da ne počnem psovati.

Ok.
Prošle godine na Sveučilištu napravljene su rampe za kolica, ugrađen je skupi lift, zaposlene su osobe sa invaliditetom. Sve je to za svaku pohvalu i služi na čast Upravi Sveučilišta i svima koji su dali svoj doprinos.

Prije par mjeseci sam sudjelovao na jednom skupu kojem je bila i jedna djevojka iz zadarske udruge osoba sa invaliditetom. U raspravi smo se dotakli problematike uključivanja osoba sa invaliditetom u društvo i mjerama koje se u tu svrhu poduzimaju, a ja sam tada s ponosom izjavio kako je naše Sveučilište jedno od najangažiranijih u Hrvatskoj po tom pitanju. I stvarno sam bio ponosan.
A onda je jedan pročelnik sa posebnom potrebom, potrebom za ljudskošću, Antoniju Milanoviću onemogućio da pokuša živjeti svoj san.
Stepenice, ograde, pragovi, to su sve male prepreke u usporedbi sa onima u ljudskom srcu i duši. Njih se može zaobići okolo, prijeko, ispod, ali ove druge ne. Naročito kad stoje na položajima moći i odlučivanja. Na takvu jednu prepreku je naišao i Antonio i svi mehanizmi koji su mu trebali pomoći su zakazali. Propisi su pali u vodu, odluke su postale ništavne, strukture su zatvorile oči.
Ja vas pitam gdje su sad akcijski planovi, gdje je hrvatski put u Europu, gdje je društvo 21. stoljeća kad jedan naš sugrađanin ne može ostvariti svoja prava?
Prošli tjedan smo se maltene vratili u srednji vjek, odnosno mi nismo, Antonio je. Mi živimo svoj život dalje i ne moramo se osvrnuti na njegove probleme. Ali stali smo i naljutili se i to je pobjeda svih ljudi koji se bore za prava raznih Antonija Milanovića u Hrvatskoj.
Nismo zatvorili oči ili pogledali na drugu stranu, već smo pisali medijima, komentirali na kavi i na forumima, stvorili buku. I nadamo se da će ta buka doprijeti do ušiju onih koji imaju moć nešto napraviti.
Antonio je upisao knjižničarstvo u Zadru jer mu je taj odjel izišao u susret. Dakle, on može raditi u knjižnici, baratati knjigama i računalom, a ne može biti psiholog?
Zapitajte se to vi koji ste mu zatvorili vrata!

P.S. Kako bi se Stjepan Sokolović zvao da se rodio u npr. Londonu?

Nikola Turčinov, Zadar