Italija i San Marino
Nemoj ti napisat post! Ja ću! - Rekao meni Mlačić... Tjedan i pol posle-meni se neda, ajd ti... A ki bi drugi?
Dobro... Došao meni jedan dan Mlačić: A gremo u San Marino? Ni kako ni s kin ni ča, samo to... Ja reko idemo! Onda mi je objasnil da je trebao Boris ić sa ženom, ali da je imao obaveze zbog kojih nije mogao otić. Tako je svoja mjesta dao nama jer je tako bio siguran da izlet neće bit potraćen na slikanje i razgledavanje gluposti, već dobro utrošen na opijanje, lumpovanje i divljanje po sobi... Oh boy, was he right... Kretalo se u nedjelju 4.1. u 7 ujutro i dugo se vodila polemika hoćemo li spavat pa se ujutro probudit i doć ili ić van pa direktno iz izlaska na put... Pobijedilo je ono prvo... U subotu se trebalo spremit... To palo na mene naravno... Trebalo u šoping... Otišao sam do grada, do Petre i nakon što sam par minuta tražio, već u očaju da nema ugledao sam ga tamo: Bio je prelijepo zelen... DRAUGHT KEG! YEEEAAAAAAH! Kupio, došao doma i stavio ga na hlađenje... Do jutra će bit spreman i možemo na put... ostalo je manje bitno... Svanulo je jutro... Mlačićevi su nas peljali i za čudo, kasnili smo samo 5 minuta... Ulazak u bus, prvi šok: Kristina i Katarina... Jebemu! Sad nećemo moć niš radit! Posle se to utvrdilo neistinom... Odma je uslijedio drugi šok: da, draught je bio tu, ali NEMAMO ČAŠA! Jebemu... A niš, kupit ćemo na prvoj benziskoj... Putovanje je počelo... Do Vrata Jadrana je prošlo prilično mirno... Ugo nam je pričao o San Marinu, malo smo spavali, malo se zajebavali... Onda smo tamo stali... Pišanje... Opet sam pokazao svoju genijalnost u odnosu prema tehnologiji i špinu na senzor sam počeo tuć jer nije htjela radit. Nažalost, nije bilo čaša, ali smo kupili pištolje na plastične balice. Oduševljenje busa je bilo neizmjerno! Da bi bilo bolje, imali su lasere pa smo i tako živcirali ljude. Ali došao je i jedan problem... Na stražnjem smo sjedalu sjedili Mlačić, ja i jedan debeli..I ovdje su se ukrcali Barbara i Marin i pošto su kod nas bila jedina dva slobodna mjesta, trebalo se stiskat do Italije! Slovenska granica... S naše strane policajka koja pokušava bit smiješna i opasna ali joj nejde nijedno ni drugo... S druge strane policajka za koju isprva nismo mogli utvrdit spol: VRŽI JOŠKU DA SE ŠPILAMO! Prošli smo! Ne mogu vjerovat! Putovanje se nastavlja... Minutu-dvije smo bili u Sloveniji, a onda smo došli u Italiju... Stali na benzinsku, mlačić i ja se počeli gađat pištoljem, ja njemu skoro izbio zub...... I San Marino... Smjestili se, otišli na večeru (puuno pašte, malo mesa... Ne valja)... Ali još nismo imali čaše za pivu pit... Pa smo ih u restoranu drpili... Genijalna ideja... Nosit čašu u džepu, a do tebe sjedi 250-kilaš... Al nije je zgnječio... Vratili se u hotel, zel san orahe u predvorju za ist, napili se i od dosade pucali s pištoljima... Onda su nam ugasili svjetlo! Ne moren vjerovat! Nismo ni 6 sati u državi a već smo toliko zločesti da nam svjetlo ugasili! Digli smo rolete i nastavili gađat metu(čaša koja visi s klima uređaja)... Onda nam dosadilo i ko naručeno na MTV-u počeo metal! Metallica, Airborne, Ozzy... Mi smo pojačali... Jako! Zaspali smo oko 4... Trebalo se u 8 dignut na doručak. Mi smo zakasnili, a kad smo došli svi nas napali zbog pucanja i pazite sad ovo: glasnog slušanja Metallice! Ne mogu vjerovat! Oni su prepoznali Metallicu! Otišli smo u susjedni San Leo pogledat njihove crkve i katedrale. Moj dojam: hladno! Onda na ručak (puno pašte, malo mesa... Ne valja)... Kristina i Katarina su se taj dan malo raspustile pa smo pričali o svemu u svačemu... a onda još kad je došlo vino za ručkom... uf... Kristina se cijeli dan smijala... Otišli smo pogledat neku tvrđavu, di su posebno fascinatne sprave za mučenje i oružje od 1. svj. rata pa do vijetmanskog! Tamo treba opet otić! Do gore su svi išli cestom jedino mi dva preko brda, snijega i leda. Smrznule mi se noge... Natrag u hotel, popit koje piće i na večeru (puno pašte, malo mesa... Ne valja). Sprijateljili smo se i s Marinom i Barbarom, dvoje mladih, prilično zanimljivih ljudi tako da je obično za stolom bila ekip Marin, Barbara, Kristina, Katarina, Mlačić i ja... Bilo je prilično zanimljivo... Prošla večera, došla rakija! OP! A ča ćemo nego popit? Boca, dvi... ne moremo više! Počele karaoke, razmjena poklona, Željko ljubi Massima u usta, totalni raspašoj... Povratak u hotel... Gandi i Marino kod nas u sobu... Oni po vinu, mi po pivi... Kad su otišli, skužili smo da su nam razbili rolete i da ih moramo popravit... Što je stvaralo puno buke... U 3 u noći... Susjedi nisu bili veseli... Jesam li spomenuo da sam uzeo orahe za jest u sobu? Mlačića je to posebno živciralo... Što kad volim orahe, a bili su u predvorju... Ujutro se nismo ni potrudili doć na vrijeme na doručak... morali su doć po nas u sobu... Otišli smo u razgledavanje San Marina... Prvo neka vijećnica, a onda slobodno... Pretražili smo puno trgovina koje izgledaju ko zadnja ciganija: s jedne strane original Dolce i Gabbana nakit, a s druge plastične puške...). I taman kad smo mislili da nema ništa pametnoga, našli smo ih! Bičevi! Hehe... Šetali gradom i zastali ispred jednog kafića da pogledamo meni... Izletio vlasnik i za rukav nas odvukao nutra: traj mit! pork! veri gud! Dobro, sjest ćemo... Popili smo piće, ja pojeo tost i vratili se u bus koji je opet bio oduševljen našim bičevima...U hotel na ručak ( pogodite shemu ručka... Nije dobro)... Zatim u sobu na odmor.. Ja spavao a mlačić se za to vrijeme dosađivao jer mu nisam dao da puca iz pištolja... Hehe... I onda kad smo se spremili i mislili da ćemo po prvi put stić negdje na vrijeme jer je dogovor bio u busu da smo u 5, došli su po nas... Da je trebalo doć u 15 do 5... Pa jebemu mater! A da smo bar negdje pametno išli nego u neki trgovački centar koji izgleda ko velika pijaca... Jedino dobro (bar smo tako mislil) je kafić... Ali šok! Samoposluga je i nema pive! Da nebi! Plaćal im pa mi ne moru ni donest... Otišli van potražit drugi kafić da odemo na pivu, al smo skužili da smo u vukojebini i da nema nigdje ničega i vratili se unutra... Nagovorile nas Kate i Kristina na kavu, pa smo otišli... E da! Talijani neznaju što je macchiato... Traba naručit kavu s mlijekom pri čemu dobijete malo kave u metalnoj posudici i čašu vrućeg mlijeka! Moja reakcija: ne seri! Ali tako je... Vratili smo se u hotel na večeru... NEMA PAŠTE! NE MOREN VJEROVAT! i desert je bio dobar... Panacotta... To treba naučit radit... Marin slomil ključ Gandiju pa moral poć tražit novi, mi pomogli, isprepadali jadne digiće i otišli polako u sobu... Opijanje, opijanje, još malo opijanja... Spremanje i krevet... za 2 sata se treba dignut... Digli se, opet nije na vrijeme nego došli po nas i krenuli nazad... Ništa posebno... Stiskali se s debelim, pojeli panattone, prošli brzo kroz Sloveniju (ko da je to čudno) i stali opet na Vratima Jadrana... Marin i Barbara otišli pa smo opet imali mjesta na zadnjem sjedalu... Ali neki zapeli da idemo u Pevec... Bar smo vidili alat i oružje... ali ništa zanimljivoga previše... Došli smo na trajekt u 6... Stigli u grad, popili kavu i otišli doma... 9. mjesec će valjda brzo doć da opet idemo....
