Zagreb
krenuli mi u subotu 15.3. u Zagreb. Prvo su nas zbudili u 6 što je još uvijek noć po službenom računanju vremena benda. Ali kad smo to prebrodili, dopuzali do stanice i krenuli bilo je dobro. Igrali smo pljuni i zalijepi, razrednice su se priključile ( Jednom je prof. Mladenka bila Neven Ciganović, ja Fredy Mercury, Mlačić Carla del Ponte). Stigli smo u Zagreb, popazili neku izložbu od nekog tamo Chagalla i Željka i ja smo krenuli put Bana Jelačića čekati Mlačića. Pošto mu je dugo trebalo (taj bi se izgubio u praznoj sobi sa kartom i kompasom) krenuli smo na Zrinjevac di se proslavljao dan sv. Patricka. I tamo raj- Kilkenny. Brzo smo otišli nešto pojest i vratili se sa Mlačićem među hektolitre najboljeg piva ( poslije Tomislava). Pravi irski stout. Crno, gusto, slatko, sa tako postojanom pjenom. Suza mi dođe samo kad se sjetim. Popili smo ga... paaaaaaaaa... Dosta. Tu je nastao problem. Svi znamo što se dogodi nakon što se popije puno piva, jelte... Ono mora izać nekud... A u blizini nigdje zahoda... Još nas Željka natjerala do Importane centra. Šetnja je bila prava muka, a dolazak tamo najveće olakšanje. Potčali smo prema wc-u, zanemarili da moramo platit koliko nam se pišalo i uletili ko divlje zvijeri. Viktorijini slapovi su bili ništa za nas. Poslije smo dobili dojavu da je policija krivo shvatila da je na Zrinjevcu puno ljudi "na travi" pa su napravili intervenciju. Vratili smo se još samo navečer po još pive. Poslije toga smo teškom mukom se odvojili od Kilkennya (pišem velikim slovom iz poštovanja) i otišli na neku predstavu. O seljačinama koje su bile na toj predstavi i kretenizmu nekih neću, samo ću reć da je bila dobra. Povratak na Rab je bio muka za moje i svačije uši. Što ja volim one koji si umisle da znaju pjevat pa se deru iz svega glasa. Nekako smo preživili... Ali već danima je neka praznina u mom srcu i ništa je ne može ispuniti doli Kilkennya. Moramo nać di ga prodaju...