Draga Katarina,
Predložili su mi da ti napišem pismo i ja sam prihvatio, jer ovo što imam reći tebi odnosi se i na sva tvoje vršnjake, ustvari sve vas koji ćete 2000. godine imati oko 20 godina.
Kad budeš čitala ovo što ti sada pišem, mene vjerojatno više neće biti. Zato, ovo pismo ima i vrijednost testamenta, jer mislim da drugi neću pisati, budući da ti ne mogu ostaviti ništa osim - sjećanja. Ne želim te savjetovati ni upozoravati ni bodriti niti učiniti bilo što što je slično tome. Mnoge savjete, dobre ili loše, već si imala prilike čuti i mnoge ćeš tek čuti, pa sumnjam da bi ti i moj doprinos u tom pogledu nešto pomogao. Zato će se i zadovoljiti da ti ovdje izrazim svoje misli, osjećaje i uvjerenja.
Ponavljam, naime, da je sjećanje jedino bogatstvo koje ti mogu ostaviti. Sjećanje na jednu osobu koju si, vjerujem, voljela, i to nezavisno od njene vrijednosti, što smatram još važnijim.
Tko zna što ćeš ti raditi kroz dvadeset godina. Tko zna kakva ćeš biti. Tko zna da li ćeš i tada, kao danas, biti inteligentna, nježna, hrabra, ponosna, iskrena, inventivna, puna smisla za šalu. Nadam se da hoćeš, ali je sigurno da će svijet učiniti sve da ti pomogne da izgubiš te lijepe osobine. Protiv tebe će se udružiti mnoge sile, a naročito jedna - strah.
Strah od izolacije i zamjeranja društvu, strah od siromaštva, strah od neuspjeha, od obaveze i odgovornosti, od borbe, od samoće, strah od ljudi, strah od smrti. Čini mi se da je strah najteža bolest koja ugrožava čovječanstvo i, očito sredstvo koje osigurava uspjeh svakoj ucjeni; osnovni instrument pomoću kojega se svatko može prisiliti da se prilagodi određenoj situaciji, ma kakvo da je zlo u pitanju. Strah je najbolji put na kojem se svatko može prisiliti da se odrekne vlastite autonomije, nezavisnosti, i na kraju, slobode. Sad se ničega ne plašiš i to za mene predstavlja veliko zadovoljstvo. U tebe još ne zapažam znake onih strahova koji samo odrasli umiju usaditi u glave djece. Volim te promatrati kako sama stječeš iskustva, kako se krećeš po mračnoj sobi, kako proučavaš insekte i životinjice u prirodi, kako pokušavaš pomilovati psa lutalicu ili mirno prilaziš nepoznatim ljudima. U ovom svijetu, ti i tvoji vršnjaci, predstavljate pravu utjehu i, naravno, nadam se da će to vječno trajati, da ćeš uvijek ostati takva, plemenita i borbena, sigurna i jaka, ponosna i ljupka. Ako u tome uspiješ, imat ćeš po mome mišljenju, sve uvjete da odabereš pravi put. Mogu ti reći, bar što se mene tiče, da sam sve ne baš sretne odluke u životu uvijek donosio pritisnut strahom i nesigurnošću.
Jednom prilikom, pošto si mi ručicom pokazala četvrtinu mjeseca, objasnila si da je slomljen. Zatim si me uvjeravala da si ti to učinila i pokazala mi kako si to učinila: uhvatila si ga objema rukama i snažno si ga tresnula o zemlju. Imala si tada 18 mjeseci. Ustvari, tvojoj i mašti tvojih vršnjaka nema granica. Uvjereni ste u svoju nesalomljivost, svemoć. Vjerujete da možete izmijeniti svijet.
Pretjerujete. Ali, odrasli pretjeruju u drugom smislu. Oni su "praktični", "realni", "konkretni". Vidjet ćeš: govorit će ti da je svijet oduvijek bio takav i da će takav uvijek biti. Govorit će ti da je oduvijek bilo bogatih i siromašnih, da je oduvijek bilo bijede, odatle i gladi, privilegija, ropstva, rata. Govorit će ti da je svatko, tko je nešto pokušao izmijeniti, išao ravno u propast. Sasvim su lišeni mašte. Čak i nade.
Ako nešto već nije ostvareno, reći će ti da je to nemoguće ostvariti. Da je čovjek sazdan tako, da je društvo takvo, da je svijet takav. I reći će ti da je mirenje sa stanjem jedina razumna stvar. I prilagođavanje, isto tako. Ako i kroz dvadeset godina budeš posjedovala kreativnost i samopouzdanje kojima raspolažeš danas, i ako im odgovoriš da se, uz volju, sve može mijenjati, naročito položaj ljudi: ako im odgovoriš da se svijet može zasnivati na osjećajnim odnosima umjesto na novcu; ako im odgovoriš da treba razmišljati o svijetu koji se sastoji od ljudi a ne od gazda i sluga; ako im tako odgovoriš, reći će ti da je sve to samo jedna utopija.
U tvojoj kući, 2000. godine, bit će još uvijek, bar se nadam, stvari koje su pripadale tvojim djedovima, njihovim roditeljima, njihovim djedovima i roditeljima njihovih djedova. Bit će tu knjiga, slika, namještaja, predmeta svake vrste, crteža, rukopisa, fotografija, svega što je pripadalo generacijama koje su prethodile tebi. Stvarčica bez vrijednosti, ako hoćeš, ali svjedočanstva duge povijesti čiji si i ti dio bila i prije nego što si se rodila.
Tradicija. Po meni, ne treba sve to baciti. I tradicija ima svoje značenje, mada ne ono koje joj se najčešće daje. Prije svega, smatra se da je tradicija pravilo koje treba uvijek i svuda slijediti, kao skup običaja i navika koje treba netaknute sačuvati i u sadašnjosti i u budućnosti. Ja, opet, smatram da vrijednost tradicije nije u tome već u nečem sasvim drugom; tradicija, kao i sve što se odnosi na prošlost, treba isključivo služiti kao polazna točka da se učini i više i bolje, znači drugačije. Iranski filozof Džubran je rekao: "Život se nastavlja, ne zaustavlja se na jučer". Mi se, međutim, očajnički hvatamo za jučer, i onda tradicija postaje teret koji nam ne dopušta da napredujemo, zatvor iz kojeg ne možemo izaći. Čak i to ne želimo, jer budućnost, nepoznato, novo, drugačije, izazivaju - strah.
Eto, ta se riječ ponovo vraća. Reći će ti da je strah osjećaj koji obuzima svakoga. Da, točno je. Ali strah ne uništava svakoga. Tebe neće, na primjer, i ne samo zbog tvog dječjeg neznanja, već zato što si sva okrenuta ljudima koje voliš, osvajanju i progresu, svijetu. Ukratko, ti si izvan i iznad svoje ličnosti. Oni koji, i kada odrastu, ostanu takvi, mnogo su jači od bilo kakvog straha.
Ovo su, kao što sam ti u početku rekao, moje misli i osjećaji koji me obuzimaju dok se igram s tobom. Ništa više od toga. Ovo pismo, koje ti ostavljam, samo je djelić moga života. Učini od njega, naravno, samo ono što ti sama budeš željela.
Tvoj djed
UPDATE!
12.3. DIO NASEG RAZREDA (ONAJ LJEPSI) OTISAO JE NA JEDNODNEVNI IZLET U KOPRIVNICU! IAKO SMO BILI SKEPTICNI NA KRAJU JE ISPALO ZAKON! NISMO PONU OBILAZILI,A DOVOLJNO VIDJELI..ZAKON,ZAR NE? DECKIMA SMO SVE ISPRICALI KAKO NAM JE BILO A SAD DA TO DOCARAMO..
I POSLJEDNJA,ALI NIKAKO NAJMANJE BITNA - HELENINA SESTRICNA :)
(HELENA NAPOMINJE DA JE UVIJEK HTJELA BITI U CENTRU PAZNJE)
ETO..TOLIKO OD MENE..ZA SADA..
......VOLIM VAS.....
