And the verse falls to the soul like dew to the pasture...
Sve je počelo prije par godina kada su me počeli napuštati… putena je smrt dok uzima tijelesa koja ti toliko znače,.
Ljubav… ljubav je… ovu rečenicu ostavljam nedovršenu jer ljubav ne znam definirati…
Jedino što uistinu znam jest da je univerzalna.
I sada ovako pijana i sama, osjećam ljepotu koju mi donosi moje tijelo, dok ga drugi vole, tako je trulo i ne-moje, ali dok ga ja volim osjećam se tako savršeno ispunjeno, dok me prolaze trnci ljepote koju stvaraju dodiri po koži, svaki dim cigarete koji mi pruža da okusim zrak koji udišem.. jučer. Sjedila sam sama, jučer… sama sa osobom koju najviše volim. Sama. Oko mene samo senzualni pokreti, pijani ljudi kojima je svejedno dok god imaju nekoga za iskoristiti, u potpunosti uzeti nečije tijelo. Sutradan ga zaboraviti. Odbaciti.
Nabreklina među njegovim nogama dodiruje moja bedra i to mi toliko smeta da ustajem i odlazim, tako i ja napuštam, ponovno sama. Ljudi tumače samoću. To je loše. Samoća je senzualnost. Ljepota koja te dodiruje svojim zvucima nježno i pleše po završetcima živaca. tišina voli, samoća spaja, ono moje unutarnje, neobjašnjivo biće toliko usamljeno i sretno. Ove suze su sreća jer sam ona koju se iščekuje. Tišina me podsjeća i igra se bojama u mojim očima. Pokazuje mi nemir koji drugi nose a ja ga prešućujem. Tamna soba i ponovno pijana ja, sama i sretna. Samoća se ne definira, kao ni ljubav. To je različiti pojam, isto značenje. Ne vidiš ni jedno u očima drugoga, ali ga osjetiš u grlu. I jedno jutro se probudiš i to je sve o čemu si u stanju misliti.
