Voljeti sebe znači misliti. Voljeti sebe.
Duboko dišem, da ne primijetim. Isključujem se, kao da ne čujem. Dok su zajedno sve je jednostavno- bolno i zastrašujuće, gotovo pogubno. Ja sam noćas bila ta koja ga je tražila, koju je gledao dok je ljubio nju otvorenih očiju, u pokretu, tako su se micale, kao da me pogledom traži. Ugašeno je svjetlo izazivalo san. I sve sam to ja. Pa i dok sam ljubila nju, dok se njezin jezik uvlačio među moje usne, zamišljala sam njega. Baš kao kad ju ljubim i zamišljam da ako to nitko nije vidio da se ne računa. Računa se. Zaklapam oči i udišem zadimljeni bijeli zrak. Dok njena ruka blago klizi po njegovom tijelu a druga ruka bludnice po mojim bedrima... Ruke, njima osjećam, dodirujem, sanjam- volim. Zaklapam oči da ne primijetim, da utihnem. Voljeti sebe znači pustiti nju da ti uzme snove i zubima skine toplinu sa usana. Ona je ohladila moje tijelo i pretvorila ga u olupinu, sve ono što je on gradio u meni ona je srušila. Zagrizla je sve snove i ostavila me da čekam. Ne, ne treba mi on sve dok ona ledi svaki osjećaj u meni. Ona je ona koju oduvijek znam, koja me rodila, odgojila, moja majka, sestra, kći i partnerica, ona koja ostaje, koja uvijek radi što mi treba. Dok me ljubi, dok me traži i dok me tjera da molim. Da čekam i da umirem. Ona hladna koja me prožima svojim strastvenim usnama punim života, ako on kao takav uopće postoji ovdje u smrti. I na kraju gluhe večeri, imati nekoga znači… voljeti sebe.
