lust and extramity
Ponovno glavobolja koja dokazuje koliko mi je jučer bilo stalo do toga da te gledam, ljubim… i dok sam išla kući pokušavala sam progutati tvoj okus iz usta ali jednostavno nije silazio, sve jednostavno puno toliko intenzivnog okusa tebe, tvoje stanice pod mojim noktima i tvoja slina po mome vratu, grudima, tijelu po mojoj duši… previše sam puta rekla kako moja duša nije ono vani koje svi toliko dodiruju, ne mogu više slušati koliko mi govore što mi žele raditi. Moja duša nema odraz, jednostavno sam ga izbrisala, prekrila, ne trebam ga više jer se osjećam previše slomljenom da bi razmišljala racionalno, ili razmišljala uopće pa se ponovo prepustim prljavim dodirima, pomiješanim okusima u mojim ustima, ne mogu sputavati svoje usne dok ga ljube i dok mu kradu misli… osjetiti njegov, njihov pogled na svojim grudima, licu, po cijelom tijelu, ponekad je dobro jer osjetim kako mi pripadaju, kako su moji vlastiti robovi spremni da ih mučim sve dok ne završimo sami i kada se ne mogu više obraniti od njihovih snažnih ruku koje me kao predmet snažno i pomalo grubo obilježavaju, diraju i sputavaju… jednostavno je dosta povrataka kući i besanoj noći koja me ujutro toliko potrese svojom eksplozijom boja dok ju razbija jutarnje sunce… po noći prljava, izrugana i ponižena sama sa svojom boli, onom nevidljivom, ali puna živahnog osmijeha propadam iznutra, dopuštam da me ponize do krajnje granice, dovoljno toliko da se sama osjećam toliko malom kao da će me svaki trenutak zgaziti, vraćam se kući puna okusa, onog najintenzivnijeg njegovog okusa i mirisa njegovog daha po mome tijelu… po danu, ipak, naizgled normalna djevojka koja je sasvim dobro, iako isprljana iznutra i dalje se svako jutro budim kao normalna djevojka čiste bijele kože i punih crvenih usana razvučenih u topli osmijeh ali na njima još uvijek tragovi i okusi njega… njih…
19.10.2009. u 20:40 | Komentiraj (0) | Print | # | ^