Očekivanja

ponedjeljak , 03.04.2017.

Očekivanja se s vremenom smanje, ali ludost ostane. Kada stvari nisu sređene do najsitnijeg detalja moj glas u glavi ne bude sretan, a ja budem napet. Taj se osjećaj snažno odrazi u obliku grča obavijenog mučninom. Često si striktno zamislim kako nešto mora biti i mala odstupanja od toga izazivaju u meni gađenje.

Puno sam očekivao. Osjećaj konstantne nesreće i boli koji para iznutra stvorio je pukotinu u meni iz koje je sva ona žalost u obliku vode željela iscuriti van na usijano tlo i ispariti, nestati. Dovoljno me to osvijestilo da poradim na sebi i da počnem živjeti onako kako ja hoću jer koja je alternativa bila, biti nesretan? To nije bila opcija. Vratio sam se nazad u tu dimenziju samoće koju uživam svakim udisajem.

Bez prošlosti nema sadašnjosti kakva god ona bila, a bez sadašnjosti nema potencijalne budućnosti. U tom kontekstu međupovezanosti sve je u snažnoj korelaciji, ipak najbolje je živjeti u trenutku, rasterećen prošlosti i neopterećen budućnošću. Vrlo često se u momentima nesreće nalazim u tranziciji. Treba mi nešto kako bi ponovno naučio biti „ja“. Nitko ne želi biti udovac svoje patnje, a to ostajemo sve dok ponovno ne upoznamo pravoga sebe u očima drugoga.

Dvije su mi stvari bitne kod čovjeka: komunikativnost i čudnost. Trebaš biti komunikativan, kada se i najlošije osjećam, da me izvučeš iz učmalosti i pretvoriš je u bliskost i dovoljno čudan da od svih tih duša primijetim baš tebe i osjetim tvoju energiju. Čudnost je sastavni element postojanosti. Ako nisi čudan, za mene nisi!

Rekao si mi. Najgore je kada ti drugi ljudi puni sebe mašu tvojom sudbinom ispred očiju. Uzimaju si za pravo da kažu što misle da osjećaš, a zapravo ne znaju ni misliti. Nikada neću zaboraviti dan kada si se okrenuo i mrkim pogledom ošinuo svu moju sreću rekavši: „može li to tako?“, odgovorio sam, naravno da može, niti sam ja ovdje budala, niti si ti vlasnik moje sreće.