(Trans)formacija

petak , 31.03.2017.

Volim tu svoju tišinu. Volim se skupiti u nju i biti manji od čestice prašine usred neke udaljene galaksije. Utjeha se ne pronalazi u vječnom traženju, već se zaslužuje ukroćenim mislima. Magla zaklanja pogled svakome tko nije čiste duše. Ustati znači i postojati, a nekima je tako strašno i teško biti obavijen u svoje ja.

Jutra znaju biti od blago umjerenih do snažno deformiranih ovisno o stanju svijesti u kojem se nalazim. Nekad mi je dovoljno da promatram golubove kako se sunčaju na terasi susjedne zgrade. Ta sloboda koju ti daje let i čisti zrak može se mjeriti samo sa slobodom nepovratnog odlaska.

Životni proces. Perem zube, dakle čistim si misli od svih prljavosti i gadosti. Promatram se u ogledalu i zamišljam zvijezde u svojim očima. Fokusiram se na sadašnjost, na trenutno, bar na kratko i onda opet odlazim u mislima nošen valovima, transformiran lavom i užaren vlastitim odrazom na zrcalu.

Mučno mi je. Pogotovo kada se moram jako rano ustati i jesti hranu od koje želim samo osjećaj sitosti, sitosti od života, obaveza, problema. Punim stomakom je uvijek teže razmišljati, a ja sam jako umoran od razmišljanja.

Nije sve tako strašno. Budu tu poneka sretna lica, obasjana srećom pa i mačka koja upija ranojutarnje zrake sunca i bezbrižno leži kao da je cijelo vrijeme stalo samo za nju. Sretnu se i neke poznate duše i u toj srži slobode, momentu bliskosti, pod prstima svojim, osjetim materijalizaciju sreće u zagrljaju drugoga.

Uzimam sve previše k srcu. Kontradiktornost mojih misli uzima zadnji atom snage. Uvlači me u unutrašnjost i zadržava u grču i vrtlogu. I najbezbolnije životne funkcije, nošene suprotstavljenim stavovima, postaju previše. Htio bi se vratiti na početak, sklupčati se nazad u formu fetusa i nestati bar privremeno u sigurnosti vlastite utrobe.

Dok svi spavaju ja se budim. Nošen glasovima noći, budno sanjam i treperim poput pokvarene žarulje. Usta su mi suha, žedna ljubavi i lakoumne slobode. Transformiram se u mrak, kamufliram svojim lažima i pretvaram u ništa. Tako se osjećam nabolje.

Anđeli zaslužuju umrijeti

četvrtak , 30.03.2017.

Pitao si me čemu sve to? Zašto te gledam očima neprijatelja. Uzdahnuo sam duboko i još jednom te nepromišljeno ošamario pogledom. Bio si mi drag a sada više ništa ne znam. Jedina stvar u koju sam siguran je vlastita nesigurnost. Ponekad se izmakne kontroli i napravi snažan jauk, toliko gromoglasan da nastane tišina.

Lako mi se uvući pod kožu ako me dovoljno jako ignoriraš pogledima. Onako znaš, gledam te povremeno i skrenem pogled uvijek u trenutku kada osjetim da osjetiš. Osjećati nije dobro. Pogotovo kada si ispunjen mrakom. On se tada intenzivira i uroni te u duboko zlo. Postoje iznimke koje su upisane u našu dušu. Mirišemo ih samom prisutnošću. Dopuštamo da nas osvjetljavaju i utrnu ono bolno.

Kada teško dišemo zmajevi su prisutni u zraku. Rigaju tu svoju vatru i plameni bijes dok od dima ništa se ne vidi. U tom crnilu, ukaže se poneki vuk samotnjak. Simpatičan je on i smiješi se iako nije siguran želi li izdati tu svoju samoću. I onda opet izgubljen u mnoštvu pitam se, „kakva je noć zaljubljenima?“, isto crna ili ružičasta, isprepletena toplinama tjelesa.

Okrenuo sam se par puta oko sebe. Učinilo mi se da me dozivaš, a zapravo su to bile samo moje misli koje su egocentrično kružile oko moje glave. Eh i ta glava luda, svašta si umisli. Kako bi bilo kad bi mogao skinuti taj krov, zamijeniti ga suncem bez kiše, bez oblaka i da vječno bude toplo i veselo. Onda bi izmislio neku naglu vrućinu, i pretjeranu užarenost za tobom. Vratio bi tu glavu i uspostavio kontrolu nad sobom.

Sklupčan sam često u formi maloga zrna s čežnjom da te oplodim. Kao i svaki život i ovaj naš žudi za nečim opipljivim, nečim što će ostati iza nas. Na našem nadgrobnom spomeniku nema teksta jer mi zapravo nismo ni mrtvi, ni živi. Koračamo ovim postojanjem u nadi da i mi zaslužujemo umrijeti. Svatko tko je ponosan na svoj život, ne bježi mislima u smrt. Ona samo dođe po njega i odnese ga kada mu je vrijeme i ostavi iza njega sve tragove života.

I mi zaslužujemo kraj. I anđeli zaslužuju umrijeti.

Misli

srijeda , 29.03.2017.

Ima možda nešto psihopata i u tebi i ta žudnja i glas i fokusiranost na jedno i potpuna predaja nakon koje ne znaš da li ćeš se uopće pronaći, a možda i hoćeš, samo to više nećeš biti ti, ne u ovom obliku u kojem se sada nalaziš, u obliku straha isprepletenog žudnjom da se predaš i konačno budeš svoj, ali njegov.

Izgubljenost i potreba za samoćom, neispunjena čežnja, ona priprosta, koja se vidi, ne promišlja previše. Zar je tako teško ponekad vidjeti ono što je nekome pred nosom. Zar je tako teško željeti ono što vidiš, a ne vidjeti ono što želiš. I onda opet ponor i tišina i jednobojnost i taj snijeg i miris gorke samoće. Podsjeća me na onaj gorak okus u ustima kada znamo što želimo, ali ne znamo kako to željeti. Kada misli koje stoje na vrh jezika, neizgovorene i progutane, proždiru iznutra.

Žudimo za tim dodirom, i onda nestajemo, izgubimo se u mislima, bojimo se. Propitkujemo se i analiziramo, možda nam baš nedostaje one odlične jednostavnosti, danas, nedavno u jednom razgovoru spomenute.

Gledao sam ga kako usamljeno sjedi za šankom, izgubljen u svom svijetu, htio sam ga samo snažno zagrliti i reći, „sve će biti u redu“, ne znam zašto, ali nisam, samo sam nestao, kao što zraka sunca potiho nestaje iza oblaka. Još uvijek mi se može svidjeti potpuno nepoznata osoba i mogu imati dojam kao da je poznam cijeli život. Moje srce je čisto.

Predaja u mirisu pripadnosti, mirisu zagrljaja i misli, britkosti osjećaja, u njegovom poljupcu i snažnom, ali intimnom dodiru koji ostaje utisnut u tvojim osjetilima zauvijek. I na tren ovjekovječila se pripadnost u nečemu, bila je tu, opipljiva mirisom svojim i onda je samo iščezla i jedino što je ostalo su sjećanja. Jednadžba misli bila je jednostavna, opet sam sam.