savršena prepreka

Puštam jučer preko zebre mladog dečka na štakama. Potpuno oduzet donji dio tijela. On prelazi i upućuje mi osmjeh zahvale.
Neposredno prije toga, dragi i ja razgovaramo o nekim planovima i željama. Najednom, ugledavši tog mladića, svi moji problemi postaju tako beznačajni.
Da li ćemo ići na more ili ne?
Da li ću si kupiti novu torbu ili ne?
Da li mi je frizerka prekratko ošišala šiške?
Da li je za ručak grah ili pečeni picek?
Da li je moj celulit nešto zbog čega će mi se svi smijati ako ipak odemo na more?
Da li ću uspjeti riješiti u skorije vrijeme svoje stambeno pitanje?
Toliko puta smo svi mi, neki na vlastitom, a neki na tuđem primjeru, vidjeli da je zapravo najveća sreća biti zdrav. Unatoč toj spoznaji ne prestajemo željeti više od onoga što imamo. Ne mislim sada da bi se trebali pomiriti s nekim stvarima iako nam nisu prihvatljive i prihvatiti ih kao takve zato što smo zdravi pa nam više od toga ne treba. Želim reći da ja osobno, a sigurna sam da će se i mnogi od vas pronaći u ovim riječima, toliko puta cendram bez razloga. Cendram zato jer mi neki ljudi idu na živce, cendram zato jer je gužva u prometu, cendram zbog prekratkih šiški (kao da više nikad ne će narasti), cendram jer je vruće, cendram jer je hladno....Mislim cendram ja i zbog nekih stvarno velikih problema ali moje cendranje ionak ne bu pomoglo da se oni riješe pa mi je bolje da prestanem cendrati.
Upravo zato svečano obećajem da više ne bum cendrala.
Od danas, umjesto da cendram ja bum se smijala.
Pa tako, ako vidite neku luđakinju ovih dana u Zagrebu kak stoji u koloni kojoj se ne vidi kraja i smije se ko sumanuta, mahnite mi!