Nema osjećaja na našim blogovima, reče Mad u svojem današnjem postu. Postu, prelijepom... i jednom od najboljih koje sam uopće pročitala za svoje tromjesečne "karijere" proizvođača i potrošača bloga...
Još je rekao da previše seciramo osjećaje i da su nam postovi puni razuma. Drugim riječima da stvari gledamo razumom a ne srcem...
Naravno da sam se odmah prepoznala...Iako nisam baš bila sigurna, pa sam skoknula na par starih postova, čist da škicnem kaj sam to tamo piskarala.
Brrr...
Ja sam jaka. Ja sam neslomljiva. Ja kontroliram osjećaje, a ne oni mene...Moje srce ne vlada nikada samo. Nikada. Uvijek je tu dvorski meštar razum. Nijema eminencija bez koje nijedno ne nije ne i nijedno da nije da...Zašto? Pitajte Freuda.
Jer mislim, dapače uvjerena sam, da smo na teritoriju podsvjesti...A podsvjest funkcionira kao filtar zraka. Neobičan filtar koji identificira svaku novu pojavu i proces na principu analogije s prijašnjim iskustvima. Neprobojna zaštitna opna koja sprečava ponavljanje pogreški koje su u nekom past tensu oštetile neurone, osjete, osjetila, pa želudac, ako baš hoćete. Filter koji povremeno ipak popusti, pod pritiskom onog istog srca koje povremeno poželi poniziti dvorskog meštra...No i ako popusti, upali crvenu "rekao sam ti" lampicu, koja svojim nervoznim titranjem priječi srce da preuzme kontrolu...
Anyway, opet sam uništila post glupom analizom, a baš to nisam htjela...

A htjela sam reći:

a) da uopće nisam jaka
b) da sam od porcelana
c) da tek učim kontrolirati osjećaje
d) da sam umorna od pogrešaka
e) da sam razvila obrambeni mehanizam
f) da sve kaj ovdje pišem, u biti piše moj alter ego koji mi nekako uvijek otme tipkovnicu