Umjetnici u ratu: Satan u panonskom paklu
Među već pomalo umornim ratnicima na Vinkovačkom ratištu susrećemo jednog izuzetnog borca - pjesnika, pankera, čovjeka koji je devet godina proveo u umobolnici zbog ubojstva, a ipak je, kako sam kaže, "uspio ostati normalan, zahvaljujući svom duhu". Satan Panonski je pjesnik i glazbenik čiji su koncerti uvijek bili nešto više od obične predstave, bila je to posebna glazba s mnogo krvi.

Nagle pjesme i agresivno ponašanje na pozornici uopće ne odgovaraju Satanu u privatnom životu. U razgovoru to je miran, staložen i razborit mladić, pankerski romantičar s posebnim pogledom na život, rad i smrt. Satan Panonski, pravim imenom Ivica Čuljak, priča o filozofiji svog života, o tome zašto je danas u prvim borbenim linijama na najtežem ratištu te kako se ratovanje uklapa u njegovo poimanje života.
"Čitav svoj život", kaže Satan, "od 1977. do danas, nazivam ratom tako da mi ovo danas, kad gledam stanje svoga duha, nije ništa nova. Te godine napustio sam gimnaziju jer sam smatrao da obrazovanjem neću steći pamet, ništa od čega ću moći egzistirati kao pošten čovjek. Mogao sam steći obrazovanje (a bio sam jedan od najboljih učenika), titule i postati liječnik, odvjetnik, steći novac i položaj u društvu. Svi ti ljudi koje sam nabrojao, htjeli ne htjeli, moraju biti nepošteni da bi egzistirali u kolu u kojem jesu. Možda postoje neki pošteni, ali ja ih ne znam. Tako sam ja, jer nisam znao, htio, mogao... biti pokvaren, prestao ići u školu. Smatrao sam da će obrazovanje, okončam li ga, učiniti od mene čovjeka koji će biti nepošten prema sirotinji. Nisam htio upasti u neku kolotečinu, da budem poput svih. Doktor mora uzimati od pacijenta, jer su takve norme, a to nisam htio. Ako si htio biti pošten komunist, pridržavati se načela, odbacivali su te..."

Je li bilo poštenih komunista?
Nemoguće. Ne, nemoguće.

Jesi li time što si odustao od daljnjeg školovanja odustao od borbe protiv tih ustaljenih pravila ponašanja koja su te gušila?
Došao sam do tih saznanja i dalje nisam mogao. Počeo sam se kao klinac stravično alkoholizirati. Zatim sam 1978. otišao u Hamburg među pankere, kasnije u vojsku. Tamo sam bio dobar i discipliniran vojnik. Obožavam disciplinu.

To baš i nije pankerska osobina?
Nisam panker kao ostali po svijetu, osim oblačenjem. Ja sam osoba koja mora da uradi nekakav eksces. Nisam istraživao zašto sam takav, ali možda bih i našao odgovor da se potrudim kopati po sebi. Ne radi se o tome da volim stalno biti u centru pažnje ili skrenuti pažnju na sebe. To je više potreba da se svijet opomene na zlo. Civilizacija, to je čovječanstvo koje je gnjilo. Kadšto su Hotentoti ili Bušmani daleko zreliji od Amerikanaca ili Sovjeta. Sadašnja civilizacija je uništila u čovjeku čovjeka. Ja sam borac protiv civilizacije. Sjećam se jednog koncerta 1985, kad su me pustili iz ludnice da ga održim u Zagrebu. Rekao sam tada: "Došao sam uništiti tradiciju, kulturu i običaje!". Svo to troje ne podnosim jer te komponente sačinjavaju trulež civilizacije. Za ovo što govorim, napast će me svi, od Crkve, vlasti, to kulturnih institucija.

Danas si na ratištu i boriš se protiv uništavanja Hrvatske, a u ovom ratu ruše se crkve, muzeji, kazališta, želi se uništiti naša tradicija, povijest, običaji?
Ja jesam u ratu, ali to što govoriš sa mnom nema veze. Borim se, ne za Hrvatsku, za Vinkovce, već za svoj dom, svoje ognjište. Međutim, ne za svoje osobno ognjište, već za ognjište moje majke, moje braće. Ja nemam ognjište, ne pripadam ognjištu. Kao čovjek koji je van civilizacije, kao neki pračovjek, koji nije imao ognjište. On je lutao, od spilje do spilje.

Lutao je možda baš u potrazi za ognjištem...
Da, ali kasnije. Prije dok je bio majmun nije mu to trebalo. Tako i ja, kao majmun. Bit će zanimljivo ovo što sam rekao. Kako je to dobro kad razgovaramo pa mi dođu nove ideje.

Zašto ne želiš pripadati nikome?
Nije da ne želim, ali ja sam takav.

Želiš li da iza tebe ostane nekakav trag, da ljudi jednom za 50 ili 100 godina kažu - "Bio jednom Satan Panonski".
Pa, želim. Ali trag već postoji, ja već jesam legenda. O meni se strašno puno govori, ima i puno dezinformacija, glasina. Možda sam narcisoidan, ali nikada nisam drugima smetao.

Sada si u ratu, tu se gine, ubija. Kako se snalaziš u tom kaosu?
Ukoliko izvršavam ubojstvo žrtvi nikada ne kažem: "Ideš na strijeljanje". Uvijek mu kažem da ide na razmjenu. Navučem mu kapuljaču i kažem: "Budi tiho, sad će tvoji. Eno ih, čuju se..." I kad se nađemo u kukuruzu, šumi, ispalim kratki rafal u srce. Uradim to ubojstvo.

Kako se onda osjećaš?
Dobro, poznato je da sam ja 29. studenog 1981. ubio čovjeka. Doduše, ja njega ne mogu smatrati čovjekom jer je bio zločinac prve klase. No, sad kad sam u pravom ratu, ubio sam prvi put na nekom strijeljanju. Nisam osoba koja se nekom može i mora dokazivati, htio sam da sebi dokažem da to mogu. Prije svega, da pokažem da stojim na raspolaganju i za daljnje potrebe, jer ne može se dobiti rat bez ubijanja. Spopala me nekakva jeza u automobilu, taj čovjek je smrdio. Ustvari bio je to četnik a četnik i čovjek nisu jedno te isto. On se usrao, strašno je smrdio. Tad me spopala neka jeza, nekakva hladnoća oko srca ili tjeskoba... Ne vjerujem u Boga, ali sam se pitao je li to grijeh. A imao sam snage, nije bila u pitanju snaga. No, kad sam se sjetio slika poklanih i pobijenih prijatelja, djece poklane u Dalju, ali i diljem Hrvatske, onda sam sebi rekao: "stop" tom stanju psihe duha. Nisam osjetio ništa. Pucam kao u prazno, kao da nema ništa ili opet, kao, pucam u nekakvog monstruma. Da je pravi monstrum imao bih nekakve osjećaje, ovako nemam nikakve. Lovim te neljude, te četnike, na krajnje zanimljiv način, ali to ne smijem iznijeti jer bi se oni čuvali. Reći ću to nakon rata.

Što zapravo misliš o ovome ratu?Što god bih rekao ne bi bilo ništa novo. Jedino ne razumijem njih zašto nam sve ovo rade. Mnogi moji beogradski prijatelji pobjegli su u London, ne zato što su intelektualno slabi pa su nasjeli Miloševiću, već su vjerovali meni. Govorio sam im da Srbi nisu ugroženi, da imaju najbolje kuće. Srpska sela oko Vinkovaca bogatija su od hrvatskih, na položajima su uglavnom bili Srbi, a ne Hrvati.

Odgovara li ti da budeš Hrvat?
Da. U ovoj situaciji mi paše. Međutim, ako kažem da sam Hrvat, onda priznajem da pripadam civilizaciji. Moji mama i tata jesu Hrvati. Ma, dobro i ja sam... Ovo sada može ispasti kao fantazija, ali i ne mora, mada to jest. Ja sam u biti panker po narodnosti i po vjeroispovijesti, ali se borim za Hrvate i uvijek ću se borit za Hrvate jer su to moji roditelji, moja braća i moji prijatelji.

Bojiš li se smrti ili možda da će jednom tebe netko voditi s kapuljačom na glavi?
Nisam to nikad pomislio. Nedavno sam dobio od bombe koju samo osobno bacao, na jednog četnika. Nisam se uplašio mada sam znao da sam pogođen. Nisam u prvi mah znao gdje sam pogođen, možda i u neke vitalne organe, ali se nisam bojao. Kasnije me kirurg sredio. Nakon te intervencije krenuo sam iz bolnice. Nedavno sam dobio na poklon Fiat 132 kojeg sam čitavog išarao - Satan Panonski, Hard Blad Shock, Rock i te neke svoje parole. Bio sam popio nešto piva, a dobio sam od doktora lijekove pa se to izmiješalo. Udario sam u kuću nekog čovjeka i tada sam se otrijeznio pa sam ispucao dva okvira u taj svoj auto i počeo se smijati. Drago mi je da se to desilo, volim kad mi se nešto događa.

Stalno si blizu smrti, a poznato je da si još početkom rata skoro zaglavio u Zagrebu, kod Špegelja, zbog nekih svojih izjava.
Počelo je tako što me moj zapovjednik, Vojvoda Mišić, kako ga mi zovemo, pozvao jer je primio teleks od Špegelja da me odmah doprema u Zagreb. Pita, što sam napravio? Sad mi analiziramo što bi moglo biti, i ispadne da bi to mogao biti samo intervju koji sam dao Radju 101. U tom sam intervjuu napao sve. Kaže mi Vojvoda - Ivice, bježi. Naređeno je, kaže, da te županjska policija sprovede u istražni zatvor. Sad, pazi tu logiku, ja u Vinkovcima, a mene da Županjci sprovode. Zato smatram da sam trebao biti smaknut. Međutim, načelnik PU Vinkovci, Biočić naredio je da to ipak učini vinkovačka policija. Vodili su me Jurica Tolj (veliki ratnik) i Miljenko Čutuk. I tako, crvenim BMW-om stignemo pred Ministarstvo obrane, a jedan u maskirnoj uniformi odmah kaže "Je li to taj zatvorenik?", a Jurica zaurla "Ma, 'ko zatvorenik?!? Ivice, kupi stvari, idemo nazad u Vinkovce". Ja smirujem Juricu, znam da tamo ima najmanje 300 ljudi, kuda će. Kažem mu, vrati se u Vinkovce, pa ako mi se, što dogodi, javi mom ocu, braći, rodbini, oni će već znati što će. Jer ja ne mogu poginuti tek tako, uludo, jer nisam običan. Nisam bezvrijedan i moje zasluge nisu male. Sad ispadam narcisoidan, ali tako je. Odveli su me u Petrinjsku. I tamo, dok smo čekali, pobunio se Tolj, što Titova slika radi na zidu. On Tita ne može smislit'? Ja isto pljunem prema toj slici, a jedan od policajaca se uhvati za pištolj. I sad tamo ima valjda 70 posto policajaca Srba. I tu se stanemo natezati s tim čuvarima, Tolj i Vojvoda im zaprijete da će ih sve pobiti, ako mi i dlaka s glave padne. Bili su šokirani što komandant obrane grada Vinkovaca želi spavati sa mnom u smrdljivoj ćeliji, gdje je kibla s govnima. I onda u 5 sati dolaze dvojica iz sabora i odvedu nas u Sabor. Stanu se svađati, urlati, tko meni može odredit' pritvor, jer ionako sam već duže od zakonskog roka držan u ćeliji. Svađaju se što će sa mnom, zovu, čas Špegelja, čas Manolića. Traži ovaj od mene da ponovim ono šta sam ispričao tim novinarima. Prisjećam se toga, a on popizdi jer sam zaboravio reći da u Srbiji u medijima ima više demokracije nego u Hrvatskoj. Tad je to tako bilo u šestom mjesecu. Tada je kod njih na radiju bila emisija "Niko kao ja" u kojoj su napadali i Miloševića, i Šešelja, i Draškovića. Počeo se derati na mene i tad meni prekipi i počmem vrištati: "Ajde, deri, ubijaj, pucaj, šta čekaš?". Poludio ja, derem se: "Isti ste kao komunisti. Što ste napravili od Hrvatske. Dok kolju djecu po Slavoniji, vi ovdje mene sudite, mene koji se borim, iznosim ranjene i mrtve, zbog moje jedne izjave pravite cirkus!". Nakon toga, nazvali su Zovka, predsjednika općine Vinkovaca, koji je potvrdio da sam pravi borac i da me se odmah pusti. I, dobro, oni kažu neka Zovak odluči, kao, oni će meni zabranit' da ja ubijam četnike. Moš' mislit', sile.

Bio si osuđen, moglo je to biti i na smrt, u ratu si u prvim borbenim linijama, smrt ti prijeti. Razmišljaš li o njoj?
Ne, jači sam od smrti. Jači sam od svega osim od nepravde. Jedino zbog toga patim. Ne patim da će me neki četnik zaklat' ili ubit'. Ne, patim zbog svih onih nevinih koje su pobili, zbog te nepravde. Moje selo je spaljeno, kao i ostala. A nekoga nije bilo briga za to.

Kako si se osjećao kad je palo tvoje selo Cerić?
U zadnje vrijeme često plačem. Nije da gubim snagu, možda je čak tim suzama dobijam. Gledam te ljude, izbjeglice, idu, a ne idu nigdje. Kamo će, što će? Nedavno me nazvala majka tu u vinkovački hotel. Kaže mi: "Sine, pošalji mi kaput, džemper, cipele, hladno mi je". Ona je u izbjeglištvu. Onda sam počeo plakati. Zamolio sam konobarice da se sagnu i istresao rafal u zid.

Nije te strah ili stid suza?
Glupost. Suze su isto tako muške. Što bi žena imala mekše i nježnije srce od mene, pa se njoj dozvoljava da zaplače, a nama ne? Mogu bit ko' majka Tereza, a mogu bit' ko samuraj.

Na ratištu u Slavoniji dosta je gadno...
Zato poručujem našem predsjedniku Tuđmanu da pomogne Vukovaru i Vinkovcima. Jer, ako to ne napravi, postat će za one ljude tamo (koji su na izmaku snaga, ali se bore hrabro protiv te četničke zvijeri) pravi izdajica. Najomraženija ličnost. On jednostavno mora, mora i mora. Tamo je došlo do kulminacije, dogodit će se veliko zlo ako Tuđman nešto ne poduzme.